Krenuh da se uspavam čitajući roman “Izgubljene bitke”1 Milovana Đilasa, koji je inspiraciju nalazio u Plavu. No, šejtan mi očigledno nije dao mira - ušao sam na društvene mreže da bacim pogled. I ne lezi, šejtane - u prve tri-četiri objave pojavili su se gotovo identični stavovi funkcionera ex DF-a i Bošnjačke stranke povodom izbora predsjednika SO Budva, Petra Odžića. “Hajde sad, legni, majčin sine”, pomislih, dok me obliva hladan znoj - neće san na oči. Pomislih Marina Jočić prešla u Bošnjačku stranku… SubhanAllah…
Međutim, ovaj politički apsurd nije slučajan - on je posljedica ideološke matrice koju je Bošnjačka stranka usvojila kroz savez s Andrijom Mandićem. Taj savez nije bio samo politička koalicija, već duboka transformacija političke orijentacije BS-a, koja se iz stranke koja se nekada predstavljala kao glas Bošnjaka u Crnoj Gori sada oblikuje kao satelit ex DF-a.
Politika “nemanja stava” kao strateški pravac
Bošnjačka stranka već neko vrijeme dosljedno primjenjuje strategiju izbjegavanja jasnih političkih stavova. Kada su se donosile ključne odluke u parlamentu, njeni poslanici su često ostajali po strani - nisu prisustvovali glasanju o budžetu, nisu izdali saopštenja o pregovorima vlasti s opozicijom, ili su možda namjerno kasnili, a njihovi lideri su vješto izbjegavali konkretne odgovore na politička pitanja.
Međutim, kada se u Budvi desio izbor predsjednika Skupštine opštine, Bošnjačka stranka se iznenada aktivirala. Iako nisu imali nikakvu ulogu na lokalnim izborima, odlučili su da zauzmu snažan stav - i to ne u korist interesa Bošnjaka u Crnoj Gori već u odbranu političkih snaga bliskih Andriji Mandiću. Dok su o pitanjima ključnim za svoju zajednicu uporno ćutali, sada su našli za shodno da reaguju na političku situaciju u Budvi, napadajući opoziciju zbog njenog glasanja za Petra Odžića.
Zanimljivo je da su se argumenti koje su plasirali funkcioneri BS-a poklopili s narativom DF-a. Na društvenim mrežama, preko svojih, ali i lažnih profila i stranica, širili su tezu da opozicija (DPS, SD, SDP i URA) sarađuje s prosrpskim partijama, dok se njima zamjera što su u koaliciji s PES-om i ex DF-om. Ovaj narativ nije slučajan - on služi da opravda politički savez Ervina Ibrahimovića s Andrijom Mandićem, ali i da prikaže Bošnjačku stranku kao legitimnog partnera u novom brlogu političke scene, koja se sve više oslanja na nasljeđe ex DF-a.
U osnovi, strategija BS-a svodi se na izbjegavanje odgovornosti i prilagođavanje političkim okolnostima, umjesto zauzimanja jasnih pozicija. Kada treba braniti interese Bošnjaka - oni ćute. Kada treba braniti politički opstanak njihovog lidera - oni su glasniji nego ikad.
BS kao ideološki nasljednik DF-a
U ovoj političkoj ofanzivi funkcionera Bošnjačke stranke krije se, svjesno ili nesvjesno, pokušaj da se brani lik i djelo Ervina Ibrahimovića. Cilj nije samo opravdati njegovu odluku da koalira s pročetničkim snagama u Crnoj Gori, već i preoblikovati BS u političku formaciju koja se ideološki oslanja na strukture koje su nekada bile neprijateljske prema bošnjačkom narodu. Oni to više vole nazvati “sporazumom s PES-om”, a ne s DF-om. Mada niko nikada nije vidio taj sporazum, osim što vidimo ministre bez ministarstava - kao što smo viđali generale bez vojske.
U želji da opravdaju Ibrahimovićevu grešku, funkcioneri BS-a, slijepo vezani autoritarnom partijskom logikom, nesvjesno ili svjesno čine još veću grešku. Vođeni željom da šefu opravdaju svoju lojalnost, ne shvataju da više ne brani lidera svoje partije, već retrogradnu politiku Andrije Mandića, dok ironično čestita četničko-komitskoj vlasti u Budvi.
Ali ono što funkcionerima BS-a najteže pada jeste proces raspada DF-a. Njima ne smeta što je Mandić simbol politike koja negira bošnjačku istoriju i identitet - njima smeta što taj simbol gubi političku moć. Poraz Mandića u Budvi doživljavaju kao vlastiti poraz, jer ako se DF raspada, šta ostaje od njihove “strategije”? Crno je vrijeme došlo, Ervinov Andrija, kad više nemaš ni punu podršku unutar DF-a, ali je zato imaš unutar Bošnjačke stranke. Ova bizarna situacija najbolje oslikava koliko se BS ideološki transformisala. Njih više ne muči to što je Mandić lider pročetničke politike, njima smeta što je taj lider doživio poraz na lokalnim izborima.
I tako dolazimo do ključnog problema - Bošnjačka stranka ne brani samo lik i djelo Ervina Ibrahimovića, već nesvjesno preuzima ideološki okvir DF-a. Postepeno, ali sigurno, prestaje biti bošnjačka i postaje politički sluga ideoloških nasljednika četništva, preuzimajući njihove metode, argumente i strategije.
Poraz Mandića u Budvi doživljavaju kao vlastiti poraz jer više ne gledaju kroz prizmu interesa Bošnjaka, već kroz prizmu interesa DF-a. Umjesto da se distanciraju od retrogradnih snaga, oni postaju njihovi najrevnosniji branioci.
A kraja tome nema. Tako vam je to kada ideološku platformu partije vode priučeni ljudi sa sumnjivim diplomama, kada partijska politika nije zasnovana na principima, već na slijepoj lojalnosti vođi. I kada je cijela politika stranke svedena na jednu jedinu stvar - odbranu lika i djela šefa, po svaku cijenu, čak i po cijenu da se iznevjeri vlastiti narod.
Autor je osnivač Bošnjačkog demokratskog pokreta
Bonus video:
