Malo je naša. Malo više je tuđa. Naša je malo, i to malo nekima od nas je mnogo. Mnogo jer smo odlučni da sačuvamo to malo i jer je osjećaj pripadnosti važniji od nas samih. Fukarluka je uvijek bilo i biće. Fukarluk se množi mnogo brže od časti i poštenja, ali isto tako se razbježi pred odvažnima koji imaju časti, poštenja i osjećaja pripadnosti.
A odvažnih je ostalo malo. Mnogi su umorni, razuđeni, podijeljeni i obezglavljeni. I kada pokušaju da se okupe, brzo ih rasprše. Sistematski, temeljno, planski. Iza kulisa, vješto i organizovano. Rasprše ih braneći tako sebe i svoj kapital jer znaju da će biti ugroženi i razotkriveni. Kapital im je najjače oružje jer je malo onih koji su imuni na novac, jer je novac i kad je prljav i kad smrdi, za mnoge i dalje novac.
Crna Gora je nekada bila simbol prkosa, slobode i nepokornosti. Danas je poligon na kojem se igraju svi, osim onih koji bi trebalo da je brane. Oni koji bi trebalo da budu njen bedem i temelj, postali su njeni najslabiji stubovi. Oni koji bi trebalo i oni koji je sada grade, postali su trgovci njene sudbine. Sada se to najbolje vidi. Vrijeme je to koje nam razotkriva mnoge poteze. Narod možda jeste naivan, ali se ne može dovijeka igrati njegovom inteligencijom i njegovim ponosom.
Država nam je rasparčana iznutra. Identitet nam se prodaje na komade, kao jeftina roba na podgoričkom buvljaku. Svako uzima onoliko koliko mu treba, a najviše oni kojima do nje nije ni stalo. Možda im je stalo dok su interesi u pitanju. Stranci odlučuju o nama, a mi se pravimo da je to normalno. Gledamo kako nam otimaju pravo da budemo ono što jesmo, a onda se međusobno glođemo, kao da smo sami sebi najveći neprijatelji. Glođemo, jer se zadovoljavamo mrvicama kao pacovi. Isti ti stranci nam se smiju jer ne možemo svoju kuću srediti, i kako onda da nas neko cijeni i da nas smatra za jednake? Da je političarima do naroda, zakoni bi se usvajali u korist tog naroda i na vrijeme, a ne bi se stvarao haos oko budžeta i vodili razni partijski pregovori na štetu građana i državnih interesa.
Pored političkog urušavanja, ekonomska situacija je jednako teška, ako ne i teža. Političarima su usta puna obećanja, dok se narod nalazi u sve gorem položaju. Troškovi života vrtoglavo rastu, kupovina nekretnine je misaona imenica za običnog građanina. Troškovi zakupa su takođe enormno visoki. Cijene namirnica su tolike da narod počinje da bojkotuje supermarkete. Mada bi bila bolja ideja da bojkotuje same političare jer je jedina konstanta u Crnoj Gori političko zapošljavanje i rast zapošljavanja u državnim preduzećima dok privatne kompanije imaju problem da nađu radnike na domaćem tržištu.
Uzrok svih povećanja cijena je i vještački kreirana novčana masa kroz oslobađanja obaveza za zdravstveno osiguranje i PIO fond. Veća primanja ne moraju nužno značiti bolji i kvalitetniji život. Umjesto investicija, ljudi ulaze u dugove radi potrošnje. Inflacija se hrani ovakvim stanjem, dok banke trljaju ruke i bogate se na račun naroda koji plaća enormno visoke kamate. Plate nominalno rastu, ali realna kupovna moć opada. Građani su prinuđeni da uzimaju kredite čak i za osnovne životne troškove, dok se razlika između bogatih i siromašnih povećava iz dana u dan. Ovakav scenario dovodi do rasta migracija domaćeg stanovništva i dovođenja jeftine radne snage iz manje razvijenih mjesta, što se da primijetiti svakodnevno u skoro svim gradovima Crne Gore.
Ekonomija države zavisi od potrošnje, ali potrošnja nije održiva ako nije praćena realnim rastom proizvodnje i investicija. Umjesto da se stimulišu preduzetništvo i domaća proizvodnja, mi uvozimo gotovo sve i zavisimo od stranog kapitala koji se povlači čim nestane interesa. Turizam je postao jedina privredna grana na koju se oslanjamo, dok su industrija i poljoprivreda potpuno zanemareni. Jedno od glavnih ekonomskih pravila je da ne stavljate sva jaja u jednu korpu, dok su svi ekonomski magovi igrali pokerski all-in jer niko od njih nije razmišljao dugoročno već sintagmom - dobro je dok je nama dobro.
Mladi odlaze jer ne vide perspektivu, a država ne preduzima konkretne korake da ih zadrži.
Zato se u nevjerici pitam.
Đe su oni koji su se nekada zaklinjali u ovu zemlju? Đe su oni koji su govorili da su Crna Gora i njeni ljudi iznad svega? Neki su se prodali. Neki su odustali. Neki su se povukli gledajući kako sve za što su se borili nestaje. A oni koji još uvijek drže bljesak nade u rukama, svjesni su da su posljednji u nizu. Posljednji u nizu, ali svjesni situacije. Svjesni da je moguće, svjesni da se može Crna Gora sačuvati. Svjesni da se jedra mogu uzdignuti ka pravom putu. Putu pravog svjetla, putu koji joj pripada, a to je dostojanstveni život svih ljudi. Tada će svako Crnu Goru poštovati, i niko je neće osporavati.
Pitanje je, možemo li još uvijek reći da je ovo naša zemlja? Ili je ona već odavno tuđa?
Možemo li je vratiti? I kako?
Odgovor na to pitanje nećemo naći u političkim kabinetima, u stranim ambasadama, u velikim riječima i jeftinim obećanjima. Odgovor leži u nama samima, u onima koji nisu odustali. U onima kojima je još uvijek stalo. Jer ako se mi odreknemo Crne Gore, ona će nestati. Ne preko noći, ne u jednom potezu pera ili jednim potpisom - već polako, neprimjetno, dio po dio, sve dok se ne pretvori u sjećanje, u uspomenu, u mit.
A na nama je da odlučimo. Hoćemo li biti oni koji su je sačuvali, ili oni koji su je izgubili?
Da je vječna!
Autor je ekonomista
Bonus video:
