Predsjednik SAD Donald Tramp ponovo je posegao za taktikom iz autokratskog priručnika. Njegov verbalni napad na ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog pred kamerama u Ovalnom kabinetu predstavlja upravo onu vrstu ritualnog ponižavanja koju autokrate odavno koriste da bi uzdigle sebe, zabavile se - i zastrašile ostale.
Jedan od najozloglašenijih diktatora u istoriji, Josif Staljin, redovno je ponižavao mog pradjeda, Nikitu Hruščova, i njegove kolege iz Politbiroa. Kako je Hruščov mnogo kasnije pričao, Staljin ga je jednom natjerao da igra gopak, ukrajinski narodni ples, pred visokim partijskim zvaničnicima. "Morao sam da čučnem i izbacujem pete, što, iskreno, nije bilo nimalo lako za mene," prisjećao se. "Ali, kada Staljin kaže 'igraj', mudar čovjek igra."
Staljinov motiv da režira takve spektakle svakako je bila želja da svoje podređene drži u pokornosti. Ali, motivi mu nisu bili samo politički: Hruščov je primijetio da je Staljin tuđe poniženje smatrao "zabavnim." Kako bi megalomanski diktator mogao da ne uživa u prizoru najmoćnijih ljudi svog carstva koji dobrovoljno ponižavaju sebe da bi mu udovoljili - njemu, jednom jedinom, koji se uzdizao iznad svih njih?
Nisu bila pošteđena čak ni Staljinova djeca. Tokom posljednje novogodišnje proslave u njegovom životu, pijani Staljin naredio je svojoj ćerki Svetlani da zabavi goste igrom. Hruščov je opisao scenu: "Staljin ju je uhvatio za kosu i povukao." Iako joj se "lice zacrvenjelo, a suze napunile oči," on je "povukao još jače," vukući je nazad na podijum.
Ritualno ponižavanje bilo je specijalnost i Mao Cedunga. On je primoravao Džoua Enlaja - jednog od arhitekata kineskog komunizma i najdugovječnijeg premijera NR Kine - da drži "samoispravljačke" monologe. Ti govori su obično završavali tako što je Džou ushićeno hvalio Maovu mudrost, koju, kako je priznavao, ranije nije uviđao jer je bio suviše slijep ili moralno iskvaren. Ali bez obzira na to koliko se Džou ponižavao, za Maoa to nikada nije bilo dovoljno - na kraju mu nije dozvolio da se liječi od raka.
Naravno, Tramp nije Staljin niti Mao - koji su bili diktatori surove i ozbiljne namjere, odlučni da svoje zemlje, vukući ih uz vriske i otpor, dovedu na vrh svjetske moći. (Još jedan žestoki diktator 20. vijeka, Adolf Hitler, svoju je okrutnost uglavnom rezervisao za one koje je njegova rasistička ideologija smatrala inferiornima, dok je u krugovima nacističke elite ponekad djelovao gotovo kao bračni savjetnik - čak je bio i svjedok na vjenčanju svog ozloglašenog šefa propagande, Jozefa Gebelsa.)
Trampa treba posmatrati kao despota-diletanta, rimskog imperatora iz televizijskog rijalitija. Da li ikoga iznenađuje to što čovjek koji je svaku epizodu TV šoua "Šegrt" završavao ritualnim otpuštanjem, sada režira ponižavajuće spektakle u Ovalnom kabinetu? Nakon što je javno izgrdio Zelenskog, lidera zemlje koja je saveznik Amerike i koja je u ratu, Tramp je to i sam rekao: ovo će biti "odlična TV priča".
Zelenski, naravno, nije jedini svjetski lider kojeg je Tramp javno omalovažio. Nedavno je ismijavao odlazećeg kanadskog premijera Džastina Trudoa, nazvavši ga "guvernerom" iz "velike države Kanade." Njegov tek potvrđeni nasljednik, Mark Karni, trebalo bi da se pripremi za sličan tretman, jer je pod Trampom ponižavanje protivnika očigledno postalo novi instrument američke diplomatije.
Očekivano, Tramp nije štedio ni svoje protivnike i kritičare u Sjedinjenim Državama, često ih vrijeđajući djetinjastim imitacijama i nadimcima. Čini se da u tome naročito uživa, smišljajući etikete koje bi ste možda mogli čuti u nekom studentskom domu: "Pospani Džo" za bivšeg predsjednika Džoa Bajdena, "Drugarica Kamala" za bivšu potpredsjednicu Kamalu Haris, "Ron DeSanctimonious" za republikanskog rivala, guvernera Floride Rona Desantisa.
Tramp takođe, poput Staljina i Maoa, uživa u ponižavanju svojih najbližih saradnika. Njegov prvi sastanak kabineta ove godine bio je pravi festival poltronstva, na kojem su se okupili neki od najmoćnijih ljudi na svijetu (i to su gotovo isključivo muškarci, iako se državna tužiteljka Pam Bondi bez problema može nadmetati sa njima).
U međuvremenu je Ilon Mask, najbogatiji čovjek na svijetu - očigledno želeći da se izdvoji iz mase - pozirao za stolom u majici sa natpisom "Tehnička podrška" i usputno klimao glavom u znak odobravanja Trampovoj mudrosti i vođstvu.
Na narednom sastanku kabineta Mask je djelovao nešto pokornije: ovog puta nosio je odijelo, kako je Tramp zahtijevao. Ali mu je zauzvrat bilo dozvoljeno da napadne državnog sekretara Marka Rubija zbog toga što nije otpustio dovoljno zaposlenih, uz insinuaciju da je jedina Rubijeva prednost to što "dobro izgleda na televiziji."
Niko ne želi da bude ponižavan pred kolegama, a kamoli pred TV kamerama, svega nekoliko nedjelja nakon stupanja na dužnost - posebno ne da ga ponižava neko ko tu ni ne pripada. Ali ako su republikanci nešto dokazali, to je da su spremni da progutaju bilo kakvo poniženje samo da bi ostali u Trampovoj milosti. Klanjaju se, povinuju i ćute - bez obzira na to koliko su njegove ideje nepromišljene i destruktivne. Republikanci u Kongresu kliču dok predsjednik odbacuje ono što su nekada branili - od ekonomske otvorenosti do podrške NATO-u i finansiranja osnovnih naučnih istraživanja.
Značajan dio američkih medija takođe je ućutkan i primoran na pokornost. Džef Bezos, po bogatstvu drugi čovjek na svijetu (ili treći, u zavisnosti od berzanskih kretanja), narušio je ugled "Vašington posta", čiji je vlasnik, najavivši da će njegova uređivačka politika praktično postati glasnogovornik MAGA pokreta ("Učiniti Ameriku ponovo velikom").
A televizijski kanal ABC News ponizio se preko svojih advokata, pristavši na nagodbu u tužbi za klevetu koju bi gotovo sigurno dobio.
Trampove postupke sve češće preispituju sudovi, i zato je gotovo izvjesno da će i pravosuđe osjetiti pritisak njegove taktike zastrašivanja. Ako sudska vlast popusti, i američka demokratija će krenuti istim putem.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
