Ukrajina je pristala na 30-dnevni prekid vatre, uglavnom radi poboljšanja odnosa sa administracijom američkog predsjednika, koji su narušeni tokom verbalnog sukoba Donalda Trampa i predsjednika Volodimira Zelenskog u Ovalnom kabinetu 28. februara. Rusija je odbila ovaj predlog za primirje. Umjesto toga, predložila je (samo na riječima) zabranu napada na energetsku infrastrukturu. Obje strane su izrazile spremnost na prekid vatre u Crnom moru, ali je Rusija ove sporazume povezala sa ublažavanjem sankcija, pa nije jasno kada (ili da li) će ovo primirje početi, a još manje šta će uključivati.
Ovi polovični koraci (ako se preduzmu) mogu vremenom dovesti do nečeg značajnijeg. Ali isto je toliko vjerovatno da polovični koraci neće dovesti do sveobuhvatnog mirovnog sporazuma. Rusija može da nastavi rat čak i ako Crno more nije aktivno poprište.
Glavno pitanje ostaje politika SAD. Trampova administracija kombinuje pritisak i podsticaje da ubijedi obje strane da prestanu da se bore. Ali pristupi su iskrivljeni: oni nude šargarepu Rusiji i vrše veliki pritisak na Ukrajinu.
Ne, sasvim je prikladno ponuditi Rusiji razne podsticaje. To može uključivati spremnost za nastavak kontakata na visokom nivou; vraćanje osoblja ambasade; podržavanje djelimičnog ublažavanja sankcija ako se ispune specifični zahtjevi; dozvola Rusiji da ne odustane od svojih dugoročnih ciljeva u vezi sa Ukrajinom.
Neprihvatljivo je, međutim, podržavati neutemeljene stavove Rusije, uključujući njene pretenzije na Krim, kao i na regione Donjeck, Lugansk, Herson i/ili Zaporožje, koji su zasnovani na rezultatima nelegalnih referenduma ruskih okupacionih snaga. Jedna je stvar da Trampov izaslanik u Kremlju Stiv Vitkof, bivši investitor za nekretnine koji je novopečeni diplomata, procjenjuje stav Rusije, ali je sasvim drugo da on tu poziciju učini svojom.
U širem smislu, još uvijek nema ubjedljivog razloga da se razgovara o konačnom statusu. Sada bi cilj trebalo da bude privremeni prekid vatre, a ne trajni mirovni sporazum. Pretjerana ambicija danas će vjerovatno postati neprijatelj mogućeg.
Da bi se borbe okončale, sporazum mora biti što jasniji i jednostavniji. Za pravo primirje neophodna su samo dva elementa: prekid svih neprijateljstava i deangažovanje snaga duž linije dodira - idealno bi bilo sa mirovnim kontingentom između njih.
Sva ostala pitanja, uključujući raspodjelu teritorija i stanovništva, treba prepustiti pregovorima o konačnom statusu. U međuvremenu, objema stranama treba dozvoliti da se naoružaju ili pregovaraju o bezbjednosnim mjerama sa trećim stranama. Ne treba ometati mjere koje podržavaju prekid vatre. Rusiji treba dozvoliti da zadrži sjevernokorejske trupe na svojoj teritoriji, a Ukrajina može da pozove trupe iz evropskih zemalja.
Od ključne je važnosti da Sjedinjene Države nastave da pružaju vojnu i obavještajnu pomoć Ukrajini. To je jedini način da se ruski predsjednik Vladimir Putin ubedi da dalje odlaganje nije u njegovom interesu. Osim toga, potrebna je pomoć kako bi Ukrajina mogla da obuzda novu rusku agresiju (čak i u pozadini primirja). Međutim, podrška ne mora biti neograničena: tokom tri godine, iznos ove vrste pomoći koju pružaju Sjedinjene Američke Države u prosjeku je iznosio oko 40 milijardi dolara godišnje, i ovaj nivo će vjerovatno biti dovoljan u doglednoj budućnosti.
Cilj bi trebalo da bude sljedeći: dati Ukrajini ono što joj je potrebno za odvraćanje i odbranu od ruske agresije, ali ne i za oslobađanje njenih teritorija. Tvrditi, kao što Vitkof čini, da nema razloga za brigu o ponovnoj ruskoj agresiji jednostavno je neozbiljno. Aktuelni rat je drugi napad Rusije na Ukrajinu od 2014. godine, kada je nezakonito anektirala Krim. S obzirom na Putinove namjere, pitanje se svodi na veličinu vojnog potencijala.
Situacija bi mogla da dostigne vrhunac do ljeta, kada isteknu isporuke oružja Ukrajini koje je odobrio Kongres. Trampova administracija će morati da odluči (ako to već nije učinila) kako će tačno funkcionisati bezbjednosni odnos sa Ukrajinom i američkom diplomatijom.
Kada pokušavamo da razumijemo šta će Trampova administracija odlučiti da uradi, vrijedi se prisjetiti sporazuma koji je njegova prva administracija sklopila sa talibanima u februaru 2020. Pregovori oko ovog sporazuma vođeni su preko lidera avganistanskih partnera Amerike - direktno sa talibanima - i on je otvorio put talibanskom brzom preuzimanju Avganistana od talibana svega godinu i po kasnije. Možemo se samo nadati da će cijena koju je predsjednik Džo Bajden - na domaćem i međunarodnom planu - platio za to što je ispunio Trampov dogovor, natjerati samog Trampa da dvaput razmisli o tome hoće li napustiti Ukrajinu na isti način.
Tramp takođe treba da zapamti da mira, ako napusti Ukrajinu, neće biti. Zelenski, koji je sada popularniji nego ikad u svojoj zemlji (malo zahvaljujući i zloglasnom sastanku u Ovalnoj kancelariji), vjerovatno neće pristati na prekid vatre ili mirovni sporazum ako je on u sukobu sa ključnim interesima Ukrajine. Zemlja bi mogla da nastavi da se bori u ovom ili onom obliku dugi niz godina, koristeći bilo domaće oružje bilo ono uvezeno iz Evrope i Azije. Oslobođena od američkih ograničenja američke pomoći, Ukrajina bi čak mogla biti u iskušenju da izvrši agresivnija gađanja unutar Rusije.
Rusija bi vjerovatno razdor između Sjedinjenih Država i Ukrajine vidjela kao šansu da izvrši pritisak ili čak vojnu eskalaciju. Prekidanje vojnih veza između Sjedinjenih Država i Ukrajine ne bi donijelo mir; naprotiv, moglo bi dovesti do eskalacije neprijateljstava.
Ulozi su veliki, i to ne samo za Ukrajinu. Događaji oko Rusije će u velikoj mjeri uticati na budućnost Evrope, na vjerovatnoću da Kina upotrijebi silu protiv Tajvana, i Sjeverna Koreja protiv Južne Koreje, kao i na to kako će Ameriku doživljavati njeni prijatelji i neprijatelji širom svijeta.
Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor za planiranje politike u Stejt departmentu od 2001. do 2003.
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
