Početkom protekle godine, Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava, rožajskoj lokalnoj upravi podnio je inicijativu da bude podržan u namjeri postavljanja spomen obilježja žrtvama ratnog zločina, počinjenog nad kosovskim civilima koji su u prvoj polovini 1999. godine pokušali da nađu spas na rožajskom dijelu crnogorskog prostora. Nesporno, zločin nad dvadeset i jednim civilom, među kojima je bilo djece, žena i staraca, izvršili su pripadnici tadašnje Vojske Srbije i Crne Gore, koja je tada rožajsku teritoriju vojnički i u svakom drugom smislu kontrolisala.
No eto, zločin se desio kako se desio, a o zakašnjeloj prijavi odlučivalo se tek nakon pet godina. I ako su sudsko-uviđajne ekipe dokumentovale zločin, sve te godine o njemu se aktivno ćutalo. Ćutale su lokalna i crnogorska policija, građani možda iz straha, naravno i vojne strukture, valjda računajući na naviknuti zaborav. Desila se i nemušta optužba protiv tada “sumnjive” osmorice, a potom i očekivana sudska odluka da oni nijesu krivi za zločin. Sve to sumirajući, čini se očiglednim, takvim epilogom poražena je ljudska pravda, prije svega udareno je na nepobitnu istinu o nevino prolivenoj krvi na ovoj zemlji gdje kažu rata nije bilo. Na jednoj strani, imaju se nesporne neratne civilne žrtve, na drugoj, takođe još uvijek neimenovani vinovnici iz redova tadašnje vojske. Ako se hoće i na trećoj, institucije državne pravde koje odlučuju o uzroku, odgovornosti i posljedicama, ispostaviće se, nijesu se djelotvorno miješale u svoj posao.
Pravnici bi o tome kazali: jest’, imamo žrtve kao nijeme svjedoke, nije sporan ni motiv niti sam čin vršenja zločina, ali ti što bjehu optuženi, u konačnom pouzdano, zbog loše optužbe, ne bjehu krivi. I zaista, slijedeći strogo pravnički rezon, prema optužbi koja ih je privela pravdi, oni nijesu ni mogli biti krivi. Za laičku javnost takav stav može biti problematičan, najmanje razumljiv, a još manje prihvatljiv. O čemu je onda riječ? Prema tužilački sročenoj optužbi, sedmorici vojnih rezervista projektovana je odgovornost što su, između ostalog, u mjestu Kaluđerski laz 18. aprila 1999. godine otvorili puščanu vatru na kolonu civila kada je u jednom trenu smrtno stradalo njih šestoro. Komandantu vojne jedinice optužbom je zamjereno što je navodno naredio ubijanje civila na toj i na još nekoliko lokacija. Ispostaviće se, od dvadeset i jedne žrtve, ko će ga znati iz kojih razloga, njih petoro nije zavrijedjelo tužilačku pažnju u smislu statusa žrtve zločina. Uz sve to, ako se zna da sud sudi samo u granicama opredijeljene i činjenično osmišljene optužbe, time je fokus sudskog interesovanja samim zakonom ograničen. Slijedeći taj kontekst, pritom ne svodeći svoj stav na imena izvršilaca zločina, sud je korektno utvrdio da su žrtve zločina posljedica radnji pripadnika vojske, jer na mjestima vršenih zločina nije bio moguć pristup drugoga kome bi se zločin pripisao.
Kod tako namjerno osmišljene optužbe, jer je moguća greška isključena, odbrana optuženih je bez posebnog napora i problema pronašla ključ sudsko pravnog razrješenja problema. U odnosu na komandanta te vojne jedinice, tražen je odgovor na ključno pitanje: da li je dokazano da je on naredio ubijanje civila, a u odnosu na sedmoricu vojnih rezervista, da li je moguće dokazati da je baš iz njihovih oružja izvršen konkretni zločin? Bez svake sumnje, čak i da je svega toga bilo, nema pisanih a još manje verbalnih dokaza o svemu tome. U kontekstu tako optužbom “poturene, nedokazane i relatizovane istine” valjalo je utvrditi iz čijeg oružja od njih tridesetak pripadnika vojničkog voda, a optužena su samo njih sedmorica, izvršen je zločin nad civilima. Stoga, slijedeći staro pravilo “In dubio pro reo” (u slučaju sumnje u korist okrivljenog), odbrana optuženih nije imala problem da dokaže tezu: “ne zna se iz čijeg oružja je ko od žrtava usmrćen”. Upravo po toj logici optužba je pala, nažalost i po svemu sudeći, time je tužilačko-sudska stranica toga zločina zatvorena. Zatvorena je jer se od te 2014. godine, kada je sudski okončan proces, pa sve ove godine do danas, u smislu istraživanja i procesuiranja zločina, osim transparentno obznanjenih strategija o istraživanju ratnih zločina, koje, bar da se zna, nijesu izašle iz tužilačkih kabineta - ništa novo nije dogodilo.
Vremenom, mada nade nijesu pokopane, umjesto sudske pravde, porodicama žrtava kao utjeha služe nesmetani godišnji pomeni, okupljanja na mjestima stratišta nevinih uz odašiljanje poruka onih koji zločin nazivaju pravim imenom. Mada u teškom sudaru sa nepobitnom istinom o zločinu Crna Gora “uporno” mirnim državnim snom ćuti. Na drugoj strani, u svojoj nemoći da se zločin istraži i odgovorni privedu sudskoj pravdi, umjesto sudske presude a radi nezaborava i moralno-ljudske osude zločina, već godinu dana, preko Crnogorskog komiteta za zaštitu ljudskih prava i sloboda, oni što su pogođeni posljedicama zločina iskazuju namjeru da mjesto zločina označe obilježjem sa imenima žrtava i ljudskom porukom: “Svak je rođen da po jednom živi, sram i bruka žive dovijeka” - Njegoš.
U ostvarenju te namjere, nije se ispriječila kakva vojska ili vanzemaljska sila, već upravo vladino ministarstvo zaduženo za oblast kulture i baštine na čiji se potpis nemušto čeka već godinu dana. Uprkos tome što je ispoštovana veoma složena formalno-pravna procedura, što je posebnim programom ideja podržana od lokalne uprave, što je pripremljena projektna i faktička izrada skromnog spomen-obilježja žrtvama a ne događaju, sva ta papirologija nemilosrdno čeka očigledno neizvjesnu odluku vladinog ministarstva. U svemu tome nameće se razložna dilema - da li vladino ministarstvo ne razumije ili neće da razumije kulturno-humani aspekt spomen-obilježja, njegove apolitične ali namjere sabijene empatijama svakog razumnog čovjeka ili se možda vodi jednosmjernim čitanjem istine o činjenicama i žrtvama - na sve to, ne može se naći pravi odgovor. Konačno, sasvim se čini izvjesnim da se ministarstvo koje bi po prirodi stvari trebalo biti nosilac čitavog posla, u ovom slučaju pretvorilo u svojevrsnu administrativnu barijeru, zbog čega se nazire a i nameće razložno pitanje žrtava zločina: “Kome smetaju spomenici i njihova nevino prolivena krv?”
Autor je advokat; izvršni je direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava
Bonus video:
