“Budi promjena koju želiš da vidiš u svijetu” – Mahatma Gandi
Ovo je priča rasla tokom pričanja, i, na kraju krajeva, de te fabula narratur (priča je o tebi). Paradoksalan je fenomen da crnogorski građanin, duboko identitetski ukorijenjen u borbi za slobodu, čojstvo i junaštvo, pokazuje i razvija iznenađujuću sklonost prema neslobodi, dehumanizaciji i nasilju. Dvije su, čini mi se najvažnije, činjenice, međusobno zavisne, presudne za razumijevanje ovog fenomena: prva, politizacija pojedinca, i druga, nedostatak ustavno-političke kulture.
Nezapažene mane savremenog političkog života – među kojima su višestruka identitetska preosjetljivost, partijska samodovoljnost, populističko udovoljavanje emocijama i retorika tzv. osvetničke pravde – godinama su oblikovale i obmanjivale političku svijest. Današnji crnogorski građanin nije se formirao spontano ili odjednom – on je pripreman i njegovan, odnosno on je rezultat dugotrajnog procesa oblikovanja. Stalna potreba za zauzimanjem stavova, biranjem strana (politička identifikacija) i analiziranjem svakodnevnih i beznačajnih političkih poteza dovela je do politizacije ličnosti, a samim tim i do politizacije društva.
Teško je osporiti činjenicu da svaka politička partija koja se samodeklarisala kao zaštitnica nacionalnih i sličnih interesa ima za misiju da prikupi i disciplinuje ljude sličnih mišljenja. Drugim riječima, one se primarno identifikuju kroz nacionalni okvir koji funkcioniše na principu okupljanja i homogenizacije “svojih”. Nažalost, taj okvir vrlo često podrazumijeva proizvodnju i potenciranje razlika između pojedinaca, kao i linija podjele unutar društva.
Ipak, ne možemo baš sve svaliti na političke partije – koliko god bila uigrana i beskrupulozna sredstva političke sugestije, činjenica je da će većina prihvatiti mišljenje (ili zauzeti stav) samo onda ako je sklona da ga prihvati, ako odgovara njegovom/enom načinu mišljenja i osjećanja, tj. ako mu ono inače godi. U takvom okruženju, pitanje slobode mišljenja često se svede na formalnu kategoriju, dok se stvarna intelektualna autonomija sve više osipa. Nije stoga iznenađenje što političke poruke nerijetko nalaze izrazito odane pristalice, koje u svom entuzijazmu prelaze granice racionalnog dijaloga i ulaze u zonu političkog fanatizma.
Dekart je utemeljio filozofiju moderne epohe rečenicom: Cogito, ergo sum (Mislim, dakle postojim). A danas, u Crnoj Gori – i šire – s pravom se pitamo: mislimo li uopšte, ili samo politički postojimo? Ako je sloboda mišljenja potisnuta, ako ju je zamijenio kolektivni strah i lojalnost partijskim narativima, onda ne mislimo – i samim tim, prestajemo da postojimo kao slobodna bića. Ad fortiori, pitanje nije samo zašto partije takve narative uporno nude, već zašto ih građani tako spremno prihvataju. Kako je moguće da još uvijek politička svijest ostaje zarobljena u potrebi da navija, da pripada, da slijedi? Retoričko je pitanje što se dešava kada granice pripadnosti postanu zamjena za misao, a politički stavovi stvar navike, a ne prosuđivanja? Možda je vrijeme da razmotrimo ne samo šta nam se govori, već i zašto to tako rado prihvatamo.
Vrijeme je da se građanin otrgne iz degradativnih okvira političke navijačke logike, da odbaci inerciju pripadnosti i da politiku počne doživljavati ne kao arenu za sukob identiteta, već kao alat za rješavanje zajedničkih problema – u korist svih, a ne samo „svojih“. Potrebna nam je promjena paradigme: umjesto politike kao mantre prošlosti, neophodna je politika budućnosti. Samo društvo u kojem kompetentnost zamijeni pripadnost, a učinak nadjača retoriku, može računati na stvarni napredak. Drugim riječima, potrebno je da državna vlast radi za građanina, a ne kao do sada – da građanin radi za partiju. Bez ekonomskih i pravosudnih reformi – napredak ostaje politička floskula a pravda samo iluzija, bez depolitizacije institucija i povratka dostojanstva obrazovanju – naši “koraci naprijed” postaće samo elegantan način da se vrtimo u krug.
Iako smo već postali eksperti u njenom zanemarivanju, važno je makar načeti temu ustavno-političke kulture. Riječ je o pojmu koji daleko nadilazi puku pravnu formu – on označava stepen u kojem jedno društvo ne samo da poznaje principe na kojima Ustav počiva, već ih i živi. U tom smislu, ustavno-politička kultura nije ništa drugo do ogledalo zrelosti – ili nezrelosti – društva da svoje ideale i principe ne zadrži na papiru, već ih pretoči u svakodnevnu političku i građansku praksu. Naime, osnovni postulat ustavno-političke kulture jeste ustavni patriotizam koji podrazumijeva ne samo odanost vlasti, već i skupu vrijednosti koje ovaj osnovni ugovor između građana i države afirmiše, a koji ima adekvatan modus operandi, tj. jedinstvo ustavno-političke svijesti i ustavno-političke prakse. Međutim, iskustvo nam pokazuje da ustavno-politička kultura postoji samo u svijesti određenih pojedinaca, dok se u praksi ona manifestuje samo kod odabranih. Dakle, oživljavanje ustavno-političke kulture, kada je Crna Gora u pitanju, znači, najprostije rečeno, da je građanin više, mnogo više, od glasača – a dok građani ne naprave taj ključni korak i postanu savjest i korektiv, svaki ustav ostaje polupročitan i polushvaćen dokument.
Na kraju, crnogorski građanin nije samo žrtva političkih manipulacija koje neumorno grade atmosferu svakodnevne neizvjesnosti, već i saučesnik u sopstvenoj neslobodi, naročito u gušenju slobode misli. Izgleda da smo/da si zaboravio da upravo ti imaš moć da uneseš izvjesnost, da si ti arhitekta vlastite slobode. Budućnost naše djece, unuka i onih koji dolaze poslije nas, u velikoj mjeri zavisi od onoga što ova(e) generacija(e) odluči(e) danas – što misli, što izgovori, što prećuti i kako djeluje. Zato je vrijeme da počnemo misliti slobodno, osjećati odgovorno, i djelovati ljudski. Jer, ako smo u stanju da mislimo drugačije, možda ćemo jednog dana i živjeti drugačije. Ono što ostavljamo budućim generacijama nije samo materijalno nasljeđe, već i duhovna matrica društva. Ako želimo drugačiju Crnu Goru za našu djecu, moramo je početi stvarati sada – mišlju, riječju i djelom. Zato, budi upravo ti promjena koju želiš da vidiš u našoj Crnoj Gori! U suprotnom, u nama će ostati relikti generacija koje su bile tvorci ideja i vatreni nosioci podjela. Kreni malim koracima – tako što nećeš bacati smeće gdje stigneš, što ćeš čitati, slušati i gledati kvalitetne medije, što ćeš dobrobit zajednice staviti ispred ličnog interesa, što ćeš stvarati i vaspitavati potomstvo u duhu porodice, obrazovanja i progresivne tradicije. Kreni i tako što ćeš pozdraviti komšiju, ustupiti mjesto starijem, pomoći slabijem, osmijehom olakšati nečiji težak rad, pokazati strpljenje u redu, zahvaliti se s poštovanjem onima koji ti svakodnevno pružaju uslugu – jer upravo u tim malim, svakodnevnim gestovima počinje velika promjena.
Autor je doktorand pravnih nauka
Bonus video:
