„Danas smo u jednoj eri, a sjutra ćemo biti u drugoj“, svečano je izjavio predsjednik SAD Donald Tramp u Ružičnjaku Bijele kuće nakon što je povećao američke carine na najviši nivo od 1909. godine. „Niko nikada nije uradio nešto slično!“
Netačno.
Dana 1. oktobra 1949. godine, predsjednik Mao je, obraćajući se sa tribine Tjenanmena (kapija Zabranjenog grada u Pekingu), proglasio „dan oslobođenja“ u Kini. Od tog trenutka, Komunistička partija Kine podijelila je 20. vijek na dvije ere: „prije oslobođenja“, pod vlašću Čang Kaj Šeka, i „poslije oslobođenja“, pod vlašću Mao Cedunga, koji je Kinu uveo u tridesetogodišnji period političkog i ekonomskog haosa. „Dan oslobođenja“ koji sada proglašava Tramp, prijeti sličnim haosom i potresima - ali na globalnom nivou.
Za Evropljane, situacija podsjeća na iznenadni nestanak sunca: geopolitički sistem izgubio je koheziju i predvidljivost, kao da su planete izbačene iz svojih orbita. Evropljani su se oslanjali na Amerikance, iako su ih ponekad gledali s visine zbog njihove grubosti i naivnosti - ali sada su prepušteni sami sebi, nestala je gravitacija, i moraju da se suoče sa liderom SAD-a koji nema premca u svojoj nedostojnosti i neznanju.
Pošto je stari geopolitički poredak ukinut, Kina i Rusija su spremne da, stvaranjem svoje verzije poretka, popune nastali vakuum. Međutim, u jednoj od tih zemalja postoji bivši marksističko-lenjinistički režim, naoružan velikom količinom vojne opreme, teritorije i prirodnih resursa, ali sa ekonomijom manjom čak i od kanadske. Druga je podmlađena lenjinistička jednopartijska država sa ogromnom ekonomijom, netolerantnim liderom i velikim globalnim tehnološkim centrom. Da li Evropa zaista želi da svijet postane utočište autoritarnih režima?
Evropa ne smije da bude „gomila rastresitog pijeska“, kako je Sun Jatsen opisao Kinu poslije dinastijskog perioda. Ona ne samo da mora da jača sopstvenu odbrambenu industriju, već i da postepeno obnavlja demokratski svjetski poredak. Evropa, zapravo, raspolaže važnim resursima koje bi mogla podijeliti s drugima. Tu je francusko-britanski nuklearni arsenal koji bi mogao poslužiti kao kišobran odvraćanja za cijeli kontinent; tu su njemački proizvođači oružja poput Rheinmetalla; ukrajinski stručnjaci za bespilotne tehnologije; britanski BAE, francuski Airbus i holandski ASML - koji ima monopol na tehnologiju ekstremne ultraljubičaste litografije (EUV), ključnu za proizvodnju najnaprednijih mikročipova.
Evropu, međutim, tek čeka prelazak ka strukturi saveza koju su Sjedinjene Države napustile. Uspostavljanjem kontakata sa Japanom, Južnom Korejom, Filipinima, Tajvanom, Novim Zelandom i Australijom, Evropljani bi Kinezima poslali poruku da svijet bez liderstva SAD nije nužno i svijet po njihovoj mjeri.
Uzimajući u obzir Trampovo neprijateljstvo prema NATO-u, Evropljani i Azijati kojima su demokratija i svjetski poredak važni, treba da postanu svjesni opasnosti svoje vojne zavisnosti od SAD i ekonomske zavisnosti od Kine - i da počnu da grade nova partnerstva među sobom i sa državama istomišljenicama. Vječno nezadovoljna Indija vjerovatno će se složiti s tim i takođe može postati partner spreman za saradnju.
Takva nova struktura zapravo podsjeća na ono što je Šarl de Gol nekada predlagao za Francusku. Pedesetih godina prošlog vijeka, nakon što se Francuska pridružila NATO-u, De Gol je strahovao da SAD možda neće stati u odbranu Evrope u slučaju sovjetskog napada. Čak je Amerikancima otvoreno rekao da sumnja da bi ikada žrtvovali Njujork kako bi zaštitili Pariz.
Na kraju je stvorio sopstvene francuske nuklearne snage (force de frappe), a 1966. godine napustio je vojnu strukturu NATO-a (iako je Francuska ostala članica saveza). Mnogi su tada njegov potez smatrali pukim hirом. Ali danas njegova logika iznenada djeluje proročki.
Putem pregovora, dijaloga, trgovinskih sporazuma, kulturnih razmjena i narodne diplomatije - što su bile uobičajene prakse spoljne politike Evropske unije posljednjih decenija - ljudi poput predsjednika Kine Sija Đinpinga ili predsjednika Rusije Vladimira Putina ne mogu se promijeniti. Oni ne traže partnere za obezbjeđivanje globalnog mira i stabilnosti; oni žele da zamijene Sjedinjene Države na čelu svjetskog poretka, a zatim da izmijene i sam taj poredak.
Mao je jednom izjavio da „bez rušenja ne može biti izgradnje”, i u tim riječima ima istine. Tramp je takođe agent rušenja; ali, ako Evropa bude dorasla trenutku, Tramp bi, paradoksalno, mogao postati - uprkos samom sebi (malgré lui) - agent stvaranja, babica novog svjetskog poretka bez Amerike u njegovom središtu.
Ipak, Evropljani ne smiju zaboraviti da su SAD već primjenjivale meku strategiju zbližavanja ne samo sa postsovjetskom Rusijom, nego i sa Kinom: od 1972. godine, deset američkih predsjednika (uključujući i prvu Trampovu administraciju) podržavalo je različite verzije „interakcija“ sa vladom u Pekingu.
Svi ti pokušaji su, nažalost, propali jer rukovodstvo KP Kine i dalje vjeruje da je Amerika u svojoj suštini odlučna da zbaci jednopartijsku vlast - šta god govorili američki predsjednici. U Kini redovno podsjećaju na to da je 1953. godine, za vrijeme predsjednika Dvajta Ajzenhauera, državni sekretar Džon Foster Dals govorio da se „oslobađanje“ od sovjetske vlasti najbolje može postići „procesima koji ne zahtijevaju rat“ već mirni „unutrašnji pritisak... koji će promijeniti prirodu komunističkih režima“.
Godine 1958, Dals je savjetovao američke diplomate da mirnim sredstvima „ubrzaju evoluciju unutar kinesko-sovjetskog bloka“. Mao je bio oprezan prema onome što je nazvao „mirnom evolucijom”. Smatrao je „mnogo podmuklijom taktikom“ od otvorenog rata, jer joj je cilj bio razaranje i potom obaranje komunističkog sistema u Kini.
Si Đinping na sličan način vidi Sjedinjene Države - kao stalno „neprijateljsku stranu silu“. Stoga, Evropljani ne smiju gajiti iluzije o Kini. Najbolja garancija za mir u svijetu u kojem autoritarizam jača jeste politika odvraćanja - kroz vojnu silu, čvrste saveze i ekonomski uticaj.
S obzirom na to da SAD više ne žele da predvode demokratski svijet, Evropa mora preuzeti tu ulogu. I to ne može niko drugi.
Autor je direktor Centra za odnose SAD-Kina u Asia Society
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
