Da bi stvari ostale iste, sve mora da se promijeni.” Ovaj aforizam iz romana “Gepard” Đuzepea Tomasija di Lampeduze o aristokratiji 19. vijeka, koja pokušava da sačuva svoje privilegije dok Sicilija ključa u revoluciji, sažima dilemu Evrope u 21. vijeku. Poluostrvo puno država koje su nekada vladale velikim djelovima planete, posmatralo je nelagodno kako ih bivše kolonije sustižu ili bezobrazno grabe naprijed. Evropa odlično zna da su promjene neophodne. Ipak, čini se da joj je udobno u suočavanju sa svijetom koji se mijenja - baš poput dekadentne italijanske aristokratije nekada. Daj mi, Gospode, volju za reforme, ali može li to domani?
Evropska unija u srcu kontinenta čudno njeguje bezbrižno uvjerenje da može da se mijenja samo ako je na to primorana krizom. Zato je ključno da razumije da se danas upravo u krizi i nalazi. Pošto se decenijama oslanjala na kinesko tržište za privredni rast, na ruski gas za industriju i na američku vojnu silu za bezbjednost, EU su potresle tri godine rata u Ukrajini i tri mjeseca agresivnog transakcionalizma Donalda Trampa. U haosu koji vlada svijetom, Evropa mora da prigrli promjenu. Kao plemićka porodica koja sa zakašnjenjem shvata da mora da smanji broj batlera i sobarica da bi ostala solventna, Evropa bi trebalo da počne tako što će se odreći luksuznih politika koje je godinama uzimala zdravo za gotovo a koje su danas postale neodržive.
Počnimo od odnosa kontinentalne Evrope sa Britanijom. Svađanje sa protivnikom izolovanim na ostrvu za EU je bilo svojevrsno grešno zadovoljstvo, otkako je Britanija 2020. postala prva članica koja je napustila klub. Poput ostavljene ljubavi koja uživa gledajući bivšeg kako pati, EU je loše tretirala Britaniju djelimično kako bi obeshrabrila druge države da pokušaju da pobjegnu iz zatvora. Ali to više nije opravdanje - Brexit je sada opominjuća priča, a ne uzor.
Ipak, uprkos beskrajnoj priči o “resetovanju” odnosa, kritikovanje les rosbifs (Francuza) ostaje svakodnevna pojava. Ovo je politički luksuz. Britanija ima vojnu, geopolitičku i industrijsku moć koja može da ojača evropski uticaj u Ukrajini. Očekuje se da će na samitu 19. maja vjerovatno biti postignut sporazum koji bi Britaniji omogućio da učestvuje u inicijativama EU za ponovno naoružavanje kontinenta.
Ali, nedjeljama je dogovor bio blokiran zbog zahtjeva da Britanija napravi ustupke u potpuno nepovezanim oblastima. Posebno su Francuzi insistirali da se pitanja poput prava na ribolov - da, pravo na pecanje - riješe prije nego što se razgovara o odbrani. To se zove uživanje u sitničavosti.
Način na koji Evropa tretira udaljenije zemlje, takođe, danas deluje samodopaljivo. Godinama je EU pokušavala da nametne svoja pravila, o zaštiti životne sredine, uslovima na radu i mnogo drugih stvari, daleko van svojih granica. Eurokrate su uživale u tzv. “briselskom efektu”, po kojem bi pravila iz glavnog grada EU ubrzo postajala globalni standardi.
Zabrinutosti ljutitih zemalja poput Indonezije, koje su dobijale naređenja kako smiju, a kako ne smiju da gaje palme, bile su olako odbacivane kao “to nije problem Evrope”. Ali sada kada EU mora da potpisuje brojne trgovinske sporazume kako bi nadoknadila američki protekcionizam, to jeste njen problem. Evropa je sila u padu u globalnoj ekonomiji. Luksuz je pretvarati se da nije.
Već se uklanjaju neke birokratske prepreke. Ali moglo bi mnogo više, posebno malo bliže kući. Ako EU ne može da trguje slobodno sa Amerikom, 27 država članica mogle bi bar više da posluju međusobno. Ipak, birokratske prepreke za trgovinu uslugama među članicama ekvivalentne su carini od 110%, prema podacima MMF-a. Naručivanje glomaznih izvještaja o reformama radi unapređenja jedinstvenog tržišta, koje se zatim ignorišu, postale su gotovo sveta tradicija u Evropi. I to skupa. Svaki sto briselskih mudraca dodatno je zatrpan sve prašnjavijim izvještajem od 400 strana, koji je prošle godine izradio Mario Dragi, bivši italijanski premijer, pun razumnih ideja za dublju ekonomsku integraciju. Gotovo nijedan nije sproveden.
Jedna posebno dekadentna osobina Evrope je odlaganje problema dok ne postanu toliko ozbiljni da rješenje košta čitavo bogatstvo. Uzmimo opasnu demografsku krizu. U Evropi je 1980. oko pet radno sposobnih građana koji su praktično finansirali jednog penzionera. Danas su to tri, a do 2050. biće samo dva zaposlena po penzioneru. Neka rješenja za ponovno uspostavljanje ravnoteže djeluju primamljivo, ali su neostvariva. Podsticanje Evropljana da imaju više djece pokazalo se neuspješnim; uvoz migranata izaziva političke podjele. Ignorisanje očiglednog rješenja da ljudi rade duže, na primjer, tako što bi se odlazak u penziju vezivao za očekivani životni vijek, jedan je od tih luksuza koji Evropa više ne može da priušti.
Konačno, najhedonističkija navika Evrope posljednjih decenija bila je štednja na odbrani. Prežderavanje “dividendom mira” nakon hladnog rata značilo je više novca za socijalne programe. Nekoliko zemalja, poput Italije i Belgije, tek sada pronalaze načine da dostignu ciljeve NATO-a o potrošnji na odbranu od 2% BDP-a, dogovorene još 2014. Pobožna obećanja o povećanju tog cilja na 3% ili više na NATO samitu u junu zvučaće prazno ako se ne objasni kako će se to finansirati. Bilo zajedničkim zaduživanjem EU (što je tabu za Njemačku) bilo smanjenjem potrošnje na socijalu, pretvaranje da nema kompromisa je zabluda iz nekog drugog svijeta, koja traje predugo.
Odbacivanje luksuznih politika vrijedno je samo po sebi. Ono omogućava i da se ključnim politikama posveti više pažnje. Ambicija EU da do 2050. smanji emisije ugljen-dioksida na “nultu stopu” jesu skupe, ali neophodne, iako neke druge “zelene” regulative možda zaslužuju ponovnu procjenu. Pomoć Ukrajini nije luksuz, naprotiv. Luksuz nije ni finansiranje socijalne države, za koju su mnogi Evropljani emocionalno vezani.
Ali da bi se fokus usmjerio na ono što je zaista važno, potrebno je razumjeti da se u svijetu koji se mijenja moraju mijenjati i prioriteti.
Bonus video:
