Čija li je Crna Gora, sedmi put? Ne pitamo više iz znatiželje, već iz potrebe da se podsjetimo da još postojimo. Jer ova država, ako je još država, sve više liči na nečiju privatnu avanturu nego na zjedničku tvorevinu. I zato opet to pitanje: Čija li je Crna Gora?
Možda je pitanje pogrešno. Možda bi trebalo da pitamo ko je još nije uzeo. Jer svi koji su mogli, uzimali su. Uzimali mandate, resurse, zakone, vrijeme. Uzimali obraze i ponižavali narod. I sad, kad su svi već dobro uzeli, ostaje pitanje - šta je ostalo da se spasi.
U toj tišini, na toj raskrsnici, ostali su još neki koji do juče nisu znali za trgovinu. Demokrate. Oni koji su se kleli u čast. Koji su godinama govorili da neće ni lijevo ni desno, da ih funkcije ne zanimaju, da su principi važniji od fotelja. Sada su pred ogledalom. I ne gledaju više narod, nego sebe. Sad će pokazati da li je ono “Časti mi” bilo parola ili zavjet.
Postali su, kažu ljudi, privjesak Mandiću i Spajiću. Oni koji su juče bili simbol političke čistote, sada stoje na ivici da postanu ukras na ključevima nove vlasti. A ti ključevi, znamo, ne otvaraju narodnu kuću, već vrata interesa, privatnih dogovora i biznis paketa. I ako Demokrate sada zaćute, ako pristanu da budu tu radi reda, onda su izdali ne samo birače, nego i sebe.
Sad je trenutak. Da se dokaže čast ili da se sve baci u vodu. Sve ono što su godinama gradili od odbora po gradovima, do vjere građana da ipak ima neko ko neće kleknuti pred ponudom. Ako sad pokleknu, neće ih srušiti protivnici, već sopstvena praznina. Jer bez stava, oni su samo još jedna partija u nizu. A ako ostanu svoji, mogu biti početak nečega što više liči na spas nego na kalkulaciju.
Crna Gora ne traži savršene. Traži ljude koji neće prodati sebe. Koji će znati reći ne i kad je najteže. A sad je najteže. Zato će ono što urade u danima koji dolaze biti više od političke odluke. Biće odgovor na pitanje iz naslova. Jer ako svi postanu isti, onda Crna Gora više nije ničija.
A možda i jeste. Možda je postala ono što nikad nije bila. Zarobljenica. U rukama ambicioznih i poslušnih. Uglancana i nijema. A narod u ćošku, gladan i zbunjen. Ako Demokrate žele da imaju lice kad sve ovo prođe sad je vrijeme da ga pokažu. Ako ne zbog nas, onda zbog sebe. Jer ko sad ne zna gdje je nikad neće znati ni gdje ide.
(Autor je ekonomista)
Bonus video:
