Lavirint je uvijek zamka i oslobođenje (kad i ako uspijete pronaći izlaz) istovremeno, zavisi od vas i vaše vještine i upornosti.
A razni su lavirinti, gdje god se okreneš.
Istorijski revizionizam je ovih dana i nedjelja (mjeseci, godina) jedna od dominantnih tema u crnogorskoj javnosti. Zasluga za to ne ide samo izjavama poput one Joanikijeve o ratnom zločincu kao heroju, već i brojnim pokušajima da se i neke manje vidljive stvari “provuku” kao istorijski korektne, što je način na koji nastaje pervertirani (nerijetko i perverzni) vrednosni poredak.
Revizionizam se i javlja da bi bio promijenjen dominantni sistem vrijednosti u jednom društvu. To je uvijek ono što se iza brda valja. Kada zločinci postaju “heroji” to je prije svega i iznad svega pokušaj da se svjetonazor/značenje tih zločinaca učini vrednosnom paradigmom jednog društva. Mislite li da je Crna Gora spremna za to, i da se na tom putu neće konstituisati supstanca eksplicitnog otpora?
Opasna je to igra, nema sumnje, ali, ako je reakcija nužna, onda ne treba zatvarati oči, već biti svjestan onoga što se mora (od)braniti, svega što se mora učiniti.
Taj revizionistički impuls nije samo crnogorski ili regionalni fenomen. Čitav svijet je zahvaćen, na valu Trampove kemp politike, jednom vrstom sladostrasnog uživanja određenih elita u izokretanju činjenica, u divljoj igri lažnih slika (i naracija).
Kod nas se uglavnom svodi na to da se ratnici iz devedesetih predstave kao ozbiljni, pa još i evropski političari.
Kao odbrana od duha revizionizma ovih dana je u Podgorici aktuelna izložba Lavirint devedesetih, o deceniji kada je potonulo čitavo jedno društvo. Mozaik istine koji daje cjelovitu sliku.
Autori izložbe (D. Stojanović i I. Štiks, Moderna galerija, CGO) dočarali su sve one sile koje su od jedne decenije napravile najveće ruglo, poraz i potop. Nije to samo podsjećanje, već i promišljanja jednog “pogrešnog skretanja”.
Izabrana je prava riječ za naslov (i vizuelni koncept) - lavirint. Gdje se lako izgubiti, a nimalo jednostavno pronaći izlaz. Današnja Crna Gora svjedoči baš to.
Devedesete su i dalje onaj temeljni grijeh koji lebdi nad svima nama, nad našim društvima, koji čini da se ne može kretati dalje... Dok se ne ispričaju sve te jezive priče, dok se ne shvati sve što se dešavalo.
U drugačijoj vrsti lavirinta naći ćete se ako pokušate da shvatite nesnalaženje tzv. građanskog krila na ovdašnjoj političkoj sceni. Način na koji oni “brane” presudne građanske principe prije svega svjedoči da oni ne razumiju o čemu se tu radi.
Zašto je taj naš lavirint (ne samo devedesetih) tako opasan, komplikovan i - smrtonosan?
U središtu svakog lavirinta sjedi po jedno čudovište, crna rupa rođena iz svih poraza i propasti onih koji su neuspješno tražili izlaz.
Naš problem je što je ključni emancipatorski proces u Crnoj Gori vodio čovjek koji je bio dio najcrnjeg mraka devedesetih godina.
To je kao da nevjesta zamoli dimnjičara da joj složi vjenčanicu. Može on to uraditi, ali nemojte se čuditi što će haljina biti puna mrlja.
Ne zamjeram ja Đukanoviću što je promijenio ploču, naprotiv, vjerujem da je uradio dobro, da je svako osvješćenje značajno i da doprinosi napretku bolesnog/ranjenog društva... Osnovna zamjerka je što je iste mehanizme koje je koristio dok je bio na strani mraka smatrao da može i treba da koristi i kada je prešao na drugu stranu.
Zapravo je time oprljana autentična (i velika) ideja i time dovedena do ruba. Zato je za puni zamah emancipatorskih i evropskih snaga u CG presudno važno da Đukanović nije na sceni. Već je dovoljno odmogao crnogorskom putu u bolju budućnost. Odnosno, taj put je pretvorio u složen lavirint.
U čijem središtu on ostaje kao ozloglašeni Minotaur. Ili, u našem slučaju, Milotaur...
Bonus video:
