Sljedeće godine ekonomisti će obilježiti 250. godišnjicu objavljivanja knjige Adama Smita Bogatstvo naroda, a merkantilizam predsjednika SAD Donalda Trampa djelovaće kao veoma neprikladna pozadina za taj jubilej. Tramp je opsjednut bilansima u bilateralnoj trgovini, hvali uvozne carine i posmatra međunarodnu trgovinu kao igru sa nultom sumom, oživljavajući, uprkos Smitovom učenju, najgore oblike merkantilizma.
Ekonomisti su u pravu kada osuđuju Trampovu trgovinsku politiku. Nepravedne trgovinske prakse koje koriste druge zemlje nisu glavni uzrok trgovinskog deficita SAD, a borba protiv disbalansa u bilateralnoj trgovini je jednostavno besmislica. Iako je trgovinski deficit doprinio padu američke industrije, teško da će to biti najvažniji faktor. Pored toga, deficit omogućava američkim potrošačima i investitorima da se jeftino zadužuju - a to je privilegija koju bi većina drugih zemalja rado imala.
Ipak, u stvarnosti merkantilizam nije toliko mrtav kao što su ekonomisti mislili, niti je toliko pogrešan kao što neki od njih tvrde. Zahvaljujući sljedbenicima Smita, vodeće zemlje su često podržavale principe slobodne trgovine i državnog nemiješanja u ekonomiju (laissez-faire), dok su zemlje koje su pokušavale da sustignu ekonomski razvijenije države obično birale mješovitu strategiju.
Aleksandar Hamilton u SAD i Fridrih List u Njemačkoj otvoreno su, na primjer, odbacivali Smitove ideje i zalagali se za mjere zaštite od uvoza radi razvoja novih industrija. Argentinski ekonomista Raul Prebiš i drugi predstavnici „škole zavisnog razvoja“ smatrali su da bi zemlje u razvoju trebalo da zaštite svoje industrijske sektore od konkurencije iz uvoza. Neke od zemalja koje su slijedile njihove savjete, uključujući Brazil, Meksiko i Tursku, ostvarile su decenije brzog ekonomskog rasta.
Vlade istočnoazijskih zemalja takođe su primjenjivale mješovite pristupe koji kombinuju merkantilizam i smitijanizam: podsticale su izvoz i privatno preduzetništvo, ali obično iza protekcionističkih barijera. Rezultat koji su postigle mnogi nazivaju ekonomskim čudom. Iako te vlade sebe uglavnom nisu smatrale otvoreno merkantilističkim, razvojne strategije koje su sprovodile (tzv. developmentalizam) imale su mnogo zajedničkog sa merkantilizmom.
Osnovna razlika između smitijanskog i merkantilističkog pristupa tiče se njihovog odnosa prema potrošnji i proizvodnji. Savremena ekonomska nauka, slijedeći Smita, smatra potrošnju krajnjim ciljem ekonomske aktivnosti. Smit se suprotstavljao merkantilistima tvrdeći da je „potrošnja jedina svrha i cilj svakog proizvodnog procesa“. On je naglašavao da se „interesi proizvođača moraju uzeti u obzir samo u onoj mjeri u kojoj su potrebni za interese potrošača“.
Sa svoje strane, merkantilisti instinktivno stavljaju akcenat na proizvodnju i radna mjesta. Važno je šta tačno zemlja proizvodi. Apsurdno je tvrditi, kao što je jednom rekao jedan od savjetnika Džordža Buša starijeg, da nema nikakve razlike između proizvodnje čipsa i kompjuterskih čipova. Pored toga, čim proizvodnja - posebno industrijskih dobara - postane politički prioritet, trgovinski suficit postaje poželjniji od deficita.
Ova dva pogleda mogu se pomiriti ako se dominantna, opšteprihvaćena ekonomska shvatanja dopune uvidima o raznim tržišnim neuspjesima. Savremeni smitijanci vjerovatno bi priznali da vlasti ne bi trebalo da ostanu ravnodušne prema strukturi proizvodnje kada pojedini proizvođači imaju snažan uticaj na razvoj tehnologije ili kada se suočavaju sa problemima koordinacije. Ipak, početne pretpostavke su važne. Bez snažnih i ubjedljivih dokaza o suprotnom, tradicionalni ekonomista će se uglavnom usprotiviti ideji „odabira pobjednika“.
S druge strane, ljudi sa merkantilističkim ili developmentalističkim pogledima spremno i bez oklijevanja preuzimaju ulogu onih koji odlučuju šta i kako treba proizvoditi. Ključno pitanje glasi: ko snosi teret dokaza? Od toga zavisi da li ćemo, na primjer, industrijsku politiku istočnoazijskih zemalja posmatrati kao normu ili kao izuzetak.
Zbog smitijanskog naglaska na potrošnji, savremeni ekonomisti često potcjenjuju značaj radnih mjesta za opšte blagostanje. Prema standardnoj „funkciji korisnosti“, koju ekonomisti koriste da opišu ponašanje potrošača, radna mjesta su nužno zlo - ona služe stvaranju kupovne moći, ali im se inače pripisuje negativna vrijednost jer oduzimaju vrijeme koje bi moglo biti iskorišćeno za dokolicu. Međutim, u stvarnosti rad donosi smisao, poštovanje i društveno priznanje. Ekonomisti nisu uspjeli da pravilno procijene lične i društvene troškove koji nastaju nestankom radnih mjesta, i zbog toga su ostali neosjetljivi na posljedice automatizacije i trgovinskog šoka izazvanog usponom Kine.
Još jedna ključna razlika tiče se odnosa između države i kompanija. Smit je smatrao da je jedan od nedostataka merkantilizma to što podstiče bliske, neformalne veze između političara i privatnog sektora - što je recept za korupciju. Savremena ekonomska nauka ovo upozorenje shvata veoma ozbiljno. U modelima političke ekonomije koji opisuju rentijerstvo, naglašava se važnost držanja privatnih kompanija na „dugačkom štapu“, tj. na distanci od vlasti.
Međutim, u mnogim situacijama - kao što su napredne inovacije, zelena industrijska politika ili regionalni razvoj - bliske i redovne veze između države i kompanija doprinose uspjehu. Za to postoji dobar razlog. Iako distanciranje kompanija od vlasti pomaže u minimizaciji rizika od korupcije, ono istovremeno otežava vlastima da dobiju potrebne informacije o problemima i novim prilikama, kao i o tome koje mjere funkcionišu, a koje ne. Kada postoji značajna neizvjesnost - na primjer, u vezi sa tehnologijama - tijesna saradnja sa kompanijama može biti efikasnija i korisnija od strogog držanja distance.
Oba pristupa imaju svoja „slijepe tačke“. Merkantilisti olako proglašavaju interese proizvođača (posebno onih bliskih vlasti) interesima države. S druge strane, intelektualni nasljednici Adama Smita potcjenjuju značaj proizvodnje i radnih mjesta, kao i prednosti javno-privatne saradnje.
Dobra politika često nastaje kao rezultat prave kombinacije ova dva pristupa. I, naravno, ništa od navedenog ne opravdava Trampove metode. Njegova haotična, neorganizovana trgovinska politika ne doprinosi značajnije rastu ključno važnih i strateških investicija u SAD, a istovremeno je prožeta korupcijom, jer pogoduje politički povezanim firmama i omogućava im da zaobiđu sistem. Njegov merkantilizam neće donijeti nikakvu korist jer oličava najgore slabosti te strategije.
Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
