Prošlo je svega 100 dana drugog mandata predsjednika SAD Donalda Trampa, ali mnogo toga je već jasno. Tramp 2.0 je potpuno drugačiji: samouvjereniji je nego ikada i okružen timom koji je odlučan da sprovede znatno ambicioznije planove. Ljudi koji su ušli u njegovu administraciju pripremali su se za ovaj trenutak posljednje četiri godine - oni ne ublažavaju njegove impulse, već ih pojačavaju; ne ograničavaju ga, već mu pomažu.
U zemlji i inostranstvu, Tramp 2.0 djeluje kao imperijalni predsjednik-aktivista. Izgleda kao da je prisutan svuda - gotovo u cijelom svijetu dominira i u javnom prostoru i u privatnim razgovorima. Kontrast u odnosu na njegovog prethodnika, predsjednika Džoa Bajdena, zapanjujući je.
Glavni politički cilj njegove administracije - zasada - jeste ispunjavanje predizbornog obećanja: obezbjeđenje južne granice SAD. Ipak, ključna inicijativa njegovog mandata postale su carine na uvoz - opšta osnovna stopa od 10%, uz dodatne carine za pojedine zemlje (u slučaju Kine one dostižu i 145%).
Spoljna politika se takođe značajno promijenila. Amerika je odustala od nepokolebljive podrške Ukrajini i jasno se priklonila Rusiji. Ova promjena, po svemu sudeći, motivisana je otvorenom antipatijom prema predsjedniku Ukrajine Volodimiru Zelenskom i simpatijama prema predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu - iako su razlozi za to nepoznati.
Tokom predizborne kampanje Tramp se hvalio da mu je potreban samo jedan dan da završi ovaj rat, za koji je redovno okrivljavao Bajdena i Zelenskog. ...Predizborno obećanje pokazalo se kao teško ostvarivo, a jedan od ključnih razloga za to je što Trampova proruska politika ne pruža Putinu nikakav podsticaj za kompromis, niti Zelenskom bilo kakvu sigurnost da ga prihvati. Sporazum o osnivanju američko-ukrajinskog “Rekonstruktivnog investicionog fonda” (RIF) jeste koristan, ali je za zaustavljanje borbenih dejstava potrebna mnogo aktivnija podrška Ukrajini.
Evropa i drugi tradicionalni američki saveznici takođe su ostali bez čvrstih odnosa sa SAD. Dovoljno je pogledati carine: indikativno je da one nisu uvedene Rusiji, ali su ozbiljno pogodile Japan, Južnu Koreju i Tajvan. U februaru, na bezbjednosnoj konferenciji u Minhenu, potpredsjednik Džej Di Vens izazvao je kulturni sukob sa Evropljanima, dok je ministar odbrane Pit Hegset u sjedištu NATO-a otvoreno doveo u pitanje američke obaveze prema Evropi. Sve to podstaklo je Evropljane da se pripreme za pružanje pomoći Ukrajini u slučaju da američka pomoć izostane, kao i da generalno teže strateškoj samodovoljnosti.
Na Bliskom istoku administracija je započela pregovore sa Iranom, koji bi mogli imati obećavajuće rezultate. Okolnosti za to stvorene su vojnim akcijama Izraela protiv Irana i njegovih proksi-struktura, padom režima Asada u Siriji i pogoršanjem stanja iranske ekonomije. U tom kontekstu, odustajanje od nuklearnog programa kako bi se izbjegao vojni napad i postiglo ukidanje sankcija djeluje privlačno. Ako Trampova administracija bude željela da dozvoli Iranu ograničeno obogaćivanje uranijuma (što bi moglo biti neophodno za postizanje sporazuma), vjerovatno će se suočiti s određenim kritikama u SAD i Izraelu. Međutim, Tramp je dovoljno snažan da izdrži takvo protivljenje, ako do njega dođe.
U cjelini gledano, Trampova administracija praktično dopušta izraelskoj vladi da čini šta želi u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali rijeke Jordan. Izgleda da je administracija izgubila interesovanje za produženje primirja između Hamasa i Izraela, budući da bi to moglo dovesti do sukoba s izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, za koga je, kako se čini, prioritet opstanak njegove koalicije kroz nastavak vojne operacije u Gazi, a ne oslobađanje preostalih talaca.
Nestao je pritisak na Izrael da ograniči vojne operacije ili makar dozvoli isporuku humanitarne pomoći u Pojas Gaze, koji je već dva mjeseca pod potpunom blokadom. Trampovi sopstveni predlozi za Gazu (da se ukloni dva miliona palestinskih stanovnika i da se oblast pretvori u novu “Rivijeru”) nisu doveli ni do čega, ali očigledno podstiču izraelsku vladu na depopulaciju, okupaciju i moguće naseljavanje značajnog dijela te enklave.
Na Zapadnoj obali, Trampova administracija ukinula je sankcije koje je uveo Bajden protiv naseljenika koji vrše nasilje nad Palestincima i/ili njihovom imovinom. Izrael se više ne poziva da se uzdrži od širenja naselja, niti mu se prijeti kaznama u slučaju da to ne učini.
Štaviše, ovo je prva administracija SAD u savremenoj istoriji koja ne pokušava da smanji razlike između Izraelaca i Palestinaca. Svako interesovanje za pomirenje gotovo isključivo se odnosi na diplomatsku normalizaciju odnosa između Izraela i Saudijske Arabije, ali su i ti izgledi oslabljeni zbog nastavka izraelske vojne sile u Gazi i odbijanja političkih rješenja koja bi zadovoljila težnje palestinskog naroda.
Najneočekivaniji aspekt spoljne politike SAD, koji nije bio prisutan ni tokom prvog Trampovog mandata, ali se pojavio tokom predizborne kampanje, jeste fokus na Zapadnoj hemisferi. Kanada i Meksiko su posebno izdvojeni, odmah su uvedene carine protiv njih navodno zbog nesposobnosti da kontrolišu svoje granice.
Pored toga, čuli su se oštri zahtjevi za potvrđivanje suvereniteta SAD nad Panamskim kanalom, Grenlandom i Kanadom. Kao ništa drugo, ti zahtjevi su izazvali protivljenje i snažan antiamerički odgovor, pa su čak i uticali na ishod nedavnih saveznih izbora u Kanadi.
U spoljnoj politici SAD pojavio se i pravac koji bi se mogao nazvati amoralnim. Trampova administracija potpuno ignoriše slabljenje demokratije u zemljama kao što su Turska i Izrael, a smanjila je i podršku globalnim naporima za promovisanje demokratije.
Najveća neizvjesnost u spoljnoj politici odnosi se na Kinu. S jedne strane, Tramp je dodijelio društvenoj mreži TikTok privremenu licencu, što joj je omogućilo da ostane instalirana na telefonima Amerikanaca (iako postoje sumnje da je uopšte imao ovlašćenje za to). On i dalje govori pozitivno o predsjedniku Kine Siju Đinpingu, izražavajući uvjerenje da će SAD i Kina postići dogovor.
Međutim, ogromne carine koje je Tramp uveo Kini znače da će se veze između američke i kineske ekonomije postepeno kidati - ili čak potpuno prekinuti. Postavlja se pitanje: da li su tako visoke carine pokušaj da se stekne pregovaračka prednost, ili su same sebi cilj? Vjerovatno je to trenutno najvažnije pitanje u kinesko-američkim odnosima.
U cjelini gledano, spoljna politika Trampa 2.0 je više jednostrana nego izolacionistička. I takva će vjerovatno i ostati. Manje je jasno dokle je Tramp spreman da ide kada je riječ o smanjenju carina, preispitivanju svoje proruske pozicije po pitanju Ukrajine i pritisku na Izrael da promijeni svoj pristup Gazi i Zapadnoj obali.
Takvi potezi mogli bi da ožive privredni rast i u SAD i u ostatku svijeta, kao i da donesu mir u dva regiona koja su gotovo zaboravila kako on izgleda. Mnogo toga će zavisiti od odluka čovjeka koji je - bilo to dobro ili loše - već ušao u red najznačajnijih predsjednika SAD.
Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
