Dvoglavi orao koja dominira ruskim grbom nosi mnogoznačnu simboliku - od istorijske veze sa Vizantijskim carstvom, do priznanja uticaja ogromnih istočnih i zapadnih regiona zemlje. Nakon nedavnog sastanka između Rusije i Ukrajine u Istanbulu i telefonskog razgovora ruskog predsjednika Vladimira Putina sa predsjednikom SAD Donaldom Trampom, dvoglavi orao je danas i podsjetnik na unutrašnju dualnost Rusije - zemlje koju suprotne sile vuku u različitim pravcima, prijeteći da je rastrgnu.
Nakon dugog perioda, Vladimir Putin je uspio da ostvari prednost u ratu u Ukrajini. Ruske trupe napreduju - doduše sporo - ka uspostavljanju pune kontrole nad oblastima koje je Rusija proglasila svojima još u septembru 2022: Donjeckom, Hersonskom, Luganskom i Zaporoškom. Zemlja je do tog cilja stigla uprkos zapadnim sankcijama bez presedana i milijardama dolara pomoći koje je Ukrajina dobijala iz inostranstva. Time je Putin poslao jasan signal Zapadu i svim potencijalnim protivnicima: Rusiju ne treba potcjenjivati. Ovo je, po svemu sudeći, najpovoljniji trenutak za prekid borbi.
Ipak, na prvim direktnim pregovorima između dvije strane od početka rata - održanim prošle nedjelje u Istanbulu - ruska delegacija iznijela je spisak oštrih zahtjeva na koje Ukrajina nije mogla pristati. Ujedno je zaprijetila da će “voditi rat zauvijek”. Kako je sumorno primijetio šef ruske delegacije: “Ne zaboravite da je Rusija u XVIII vijeku ratovala sa Švedskom 21 godinu”.
Pregovori su se završili već poslije nekoliko sati, a ruska berzansko tržište odmah je reagovalo padom. Opomena investitora bila je jasna.
Putin je 19. maja, u suštini, potvrdio zahtjeve svoje delegacije tokom dvočasovnog razgovora sa Trampom. No, dok su njih dvojica razgovarali, investitori su i dalje gajili optimizam, nadajući se pozitivnom ishodu - prognozirali su da će kurs dolara pasti na 78 rubalja (a donedavno je bio iznad 100).
I većina običnih građana Rusije želi okončanje rata. Malo ko se usuđuje da otvoreno pozove na mir - rizik od hapšenja je i dalje stvaran - ali nezavisni “Levada centar” izvještava da oko dvije trećine stanovništva ne smatra da bi ratna dejstva trebalo nastaviti, dok 48% navodi rat kao jedan od svojih najvećih strahova. Skoro 47% Rusa uvjereno je da je rat u Ukrajini nanio više štete nego koristi.
Godine rata i sankcija promijenile su život u Rusiji - i to ne nabolje svakako. Nekada su ljudi imali ušteđevinu, danas troše sve što imaju, a nerijetko se i zadužuju. Prema podacima istraživačke kompanije “Romir”, prosječno rusko domaćinstvo je u periodu od 5. do 11. maja ove godine potrošilo 8.098 rubalja (oko 100 dolara) na hranu i osnovne potrepštine, dok je u istom periodu 2023. godine ta suma iznosila samo 6.080 rubalja.
Taj skok ne svjedoči samo o visokoj inflaciji koja muči zemlju još od početka rata, već i o sveprisutnoj nesigurnosti kada je riječ o budućnosti. Ljudi se boje onoga što dolazi - zato pokušavaju da danas žive što bolje mogu.
Ali živjeti “što bolje danas” nije isto što i živjeti dobro. Dovoljan je pogled na ljetovanja. Unutrašnji turizam postao je jedina opcija za većinu Rusa, zbog strogih sankcija koje onemogućavaju putovanja u inostranstvo. Slabost rublje da i ne pominjemo. Uz to je i crnomorska obala, tradicionalno jedno od omiljenih odredišta, sada zagađena mazutom. Zato ne čudi što, čak i prema zvaničnim anketama javnog mnjenja - koje su u autoritarnim državama uvijek upitne - svega oko 40% građana vjeruje da će im se život poboljšati u narednim godinama.
A još nismo dotakli sjenku mobilizacije. Putin voli da tvrdi da, za razliku od Ukrajine, Rusija ne mora da “hvata” ljude na ulicama kako bi ih poslala u rovove - navodno se svakog mjeseca javlja 50 do 60 hiljada dobrovoljaca spremnih da idu u rat. No, u stvarnosti, tim “dobrovoljcima” se ili plaća ili ih na to primoravaju regionalni zvaničnici, kojima Kremlj kvartalno određuje kvote.
Ti regionalni lideri su i te kako svjesni da u zemlji raste zamor od rata. Upravo to je nedavno priznao i Oleg Kožemjako, guverner Primorske oblasti na ruskom Dalekom istoku, istakavši u jednom intervjuu da kolosalna sredstva koja se troše na rat - umjesto na poboljšanje života građana - samo pojačavaju nezadovoljstvo u narodu. Iako Kožemjako naglašava svoju patriotsku odanost, otvoreno se požalio na ozbiljan odliv resursa iz svog regiona. Vlada Primorske oblasti sve teže uspijeva da finansira osnovne javne usluge - poput zdravstva i saobraćaja. Iz Kožemjakovih riječi jasno se iščitava da ova oblast, koja je jedan od glavnih izvora vojnika za rat u Ukrajini, više ne može da prati kadrovske zahtjeve koje Kremlj nameće.
I sam Kremlj ponaša se protivrječno - baš poput dvoglavog orla sa državnog grba. Okončanje rata u Ukrajini moglo bi izazvati talas euforije koji bi ojačao podršku Putinu. Ali ako do mira dođe prebrzo, euforija bi mogla da splasne još prije parlamentarnih izbora u septembru 2026. godine. A na njeno mjesto bi moglo da dođe nezadovoljstvo - zbog teškog stanja ruske privrede i opšteg pada životnog standarda. U takvom scenariju, nameće se ključno pitanje: kako će ruski lideri - od Putina pa do lokalnih guvernera - uspjeti da zadrže red i svoju vlast ako više ne budu mogli da koriste spoljne prijetnje kako bi odvraćali pažnju građana od svakodnevnih teškoća?
Vladajuća partija “Jedinstvena Rusija” i dalje vodi rasprave o tome kako da se pozicionira na narednim izborima: da li kao “stranka pobjede”, koja koristi rat za jačanje patriotizma, ili kao “stranka mira i razvoja” koja je herojski okončala borbena dejstva. Ipak, možda ovaj izbor ne zavisi samo od izborne taktike. Za Putina, naime, svaki mirovni sporazum - ma koliko povoljan bio - podrazumijeva slabost. Velike sile, po njegovom viđenju, ne pregovaraju. One nameću.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
