Pristojnost zapravo može zamijeniti/nadoknaditi toliko toga... Zapanjujuće su moći elementarne pristojnosti. Takođe, ponekad je to jedini način da stvari ne odu do vraga. S druge strane, nije li upravo pristojnost onaj bolno nedostajući sastojak u savremenom crnogorskom društvu.
Onamo gdje je sve počivalo na svijesti da kućići i odžakovići mogu sve što im padne na pamet, i da za njih ne važe nikakva javna pravila, a ostali moraju da ćute i klimaju glavama - pristojnost je kao aspirin. Način da jednom ozdravite, ako budete dovoljnu uporni.
Da li je neobična situacija da predsjednik parlamenta jedne države ne čestita praznik, i to praznik koji bilježi sam čin nastanka/obnove države u kojoj pomenuti političar obavlja značajnu funkciju? Neobična, najblaže rečeno. I nedvosmisleno - nepristojna.
Dakle - on time ignoriše dan koji je zapravo i stvorio pretpostavke da on bude na takvom mjestu. Bez toga Praznika (odnosno razloga za Praznik) - on bi bio, u najboljem slučaju šef mjesne zajednice ili predsjednik lokalnog udruženja ratnih veterana... Što bi vjerovatno bilo i prirodnije. Možda i pravednije.
Neko će reći da je to licemjerno i izvjesno jeste.
A licemjerje je katkad način da prevarimo/obmanemo sebe čak više nego druge. Upravo to se dešava sa predsjednikom skupštine i Danom nezavisnosti.
U doba socijalizma to se nije moglo desiti: svi političari su, bez komplikovanja, čestitali sve praznike. To je, makar jednim dijelom stvaralo sliku (iluziju, bolje reći) o kompaktnom i normalnom društvu. O monolitu bez pukotina. Naravno da tako nije bilo. Da je zaista bilo tako ne bi iz tih pukotina tako brzo izmiljeli Đurišić, mlad majore i slični. Ne bismo tako lako krenuli da palimo kuće jedni drugima i ubijamo komšije.
Političari vole da za ovakve gluposti (nepristojnosti, takođe) okrive famozne “podjele” u društvu. Zapravo nisu problem podjele. One daju dinamički impuls jednom društvu, one su temelj važne socijalne dijalektike - sva društva imaju neki spektar podjela i to ih, ovako ili onako, presudno oblikuje. U društvu u kojem nije sramota misliti, podjele su prirodne i od njih se ne streca. Normalna društva iz bavljenja sopstvenim podjelama napreduju, postaju zrelija.
Problem je uglavnom politička banalizacija podjela i njihova zloupotreba... Odnosno i to je postala gola politička etiketa kojom se prikriva plitkoumnost elite koja sve, po svaku cijenu, pretvara u instrument vladanja. Tada “podjele” postaju alibi za nesposobne političare.
Društva bez podjela bila bi društva u kojima se ništa ne dešava, vlažni san svakog totalitarizma i gospodarske autokratije. Iz naših “podjela” (ako se umijemo pristojno nositi s njima) rađa se potreba da se razumijemo. I, ono najvažnije, rađa se demokratski poriv - da uvažimo jedni druge i sve naše različitosti koje generiraju “podjele”.
U stvari, mnogo više od “podjela” problem je elementarna nepristojnost. I licemjerje, naravno. To je ono na što mislimo kad negativno govorimo o “podjelama”.
Eto, u najkraćem zašto ne vjerujem političarima poput Andije Mandića, odnosno onima koji nisu u stanju da u svom javnom djelovanju budu pristojni. O svemu možemo misliti ovako ili onako, ali ako postoji pristojnost onda bar možemo razgovarati. To je uvijek prvi korak.
Ne vjerujem političarima koji nisu u stanju da iskorače izvan sopstvenih ograničenja. Da preskoče najličnije limite. Za jednog političara, kao i za svako misleće biće - to je diskvalifikujuća presuda. Ako to niste u stanju, nemojte se baviti poslom kojim se bavite. Posvetite se svom udruženju ratnih veterana, tu ćete se pronaći sigurno. Biće tada bolje i vama i okolini. Sve će biti na svom mjestu i bar nećete unositi zabunu.
Bonus video:
