Vjerovatno se još uvijek sjećate “ispružene desne ruke”?! I nakon što se njen osnivač i vlasnik preselio u vječna lovišta.
Zahvaljujući avgustovskoj većini ta “ispružena ruka” i danas lebdi nad ovom državom. I njenim, i dalje, zarobljenim institucijama.
Dakle, da podsjetim: prema optužnici koju je pred zarobljenim Sudom i sudijom Radovanom M., zastupala zamjenica VDT-a Vesna Jovićević, Brano Mićunović je 7. oktobra 2000, u ranim jutarnjim satima, na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Radovana Kovačevića iz Nikšića. Tužiteljka VJ je zaključila da se radi o ubistvu “iz bezobzirne osvete”, jer je BM pucao u Kovačevića zbog prethodnog ubistva Petra Pešukića u hotelu Podgorica, “iako je u trenutku izvršenja krivičnog djela Mićunović znao da Kovačević nije počinio to djelo”. U opisu same radnje tužiteljka je navela kako se BM pojavljuje ispred Urgentnog centra u momentu kada sanitetski radnici KBC-a izvlače Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata, a onda u jednom momentu isti BM stupa u akciju tako što, kako zaključuje tužiteljka, “iz revolvera nepoznate marke cal. 38 specijal ispaljuje tri projektila u pravcu Kovačević Radovana, koji mu nanose povrede opasne po život”.
Kasnije će Vijesti i Monitor, u mnogo navrata, pisati o procesu koji je simbolično opisan kao “slučaj kojim je sahranjeno crnogorsko pravosuđe”. Najednom su se svi napravili mrtvi, pa očevicima, saradnicima zarobljenog sistema, nije preostalo ništa nego da na glavnom pretresu saopšte kako u stvari nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca. Već samo “da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo”. Jedino svjedok Okica Mujović nije pristao da baš sve da zaboravi pa se sjetio “ispružene desne ruke Mićunovića u kojoj je bio pištolj, poluokrenut dolje, u pravcu Kovačević Radovana kada se čuo hitac”.
Sudsko vijeće sudije Radovana (Mandića) odbacilo je, međutim, njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno. Po principu, vuk pojeo magarca. Nisu pomogle ni žalbe ni revizije, svaki put je zarobljeni policijski aparat, uz sadejstvo zarobljenog pravosuđa, priređivao farsične procese sa unaprijed poznatim epilogom - da je nemoguće pouzdano utvrditi čija je bila ta “ispružena desna ruka”, i ko je, iz bezobzirne osvete, okrenuo pištolj ka dolje, u pravcu Radovana Kovačevića, i ispalio tri smrtonosna hica?! Kako je pisalo u optužnici daleke 2000. godine.
I zato sada gledamo posljedice. Sve je isto samo njega nema. I na sreću, makar zasad, nema ubijenih. Samo dvojica ranjenih. U noge istina, što bi značilo da je “ispružena desna ruka” sada htjela samo da upozori, ali ne i da ubije! Fin napredak. I još jedna potvrda da institucije za čije smo se oslobađanje borili tokom strahovlade DPS oligarhije, opet mogu da skliznu u “zarobljeništvo”. S tim što se Karađoz, glavni ključar, danas ne zove Milo Đukanović nego Andrija Mandić.
Naime, sjećate se kako nas je narodna milicija Šaranovića i Šćepanovića obavijestila 20. aprila da se Danilo Mandić, sinovac od Karađoza, predao. Da bi se onda pohvalili kako je “rasvijetlila teško ubistvo u pokušaju, izvršeno na štetu dvije osobe i da je uhapsila osumnjičenog”. Bilo mi je odmah sumnjivo, pa sam u prvoj kolumni upitao da li se to sprema neka nova sahrana crnogorskih institucija?! Djelovalo mi je da se u tih 30 i više sati, koliko se čekalo na objavu UP o događaju, u stvari više pregovaralo unutar većine nego što se istraživalo na terenu. Jer u pitanju je bila “krupna riba”. Odnosno sinovac “krupne ribe”. I član njegovog obezbjeđenja.
Već sjutradan se ispostavilo da su moje sumnje, nažalost, osnovane. Javio nam se advokat Miroje (Jovanović) da saopšti kako pucnjava i ranjavanje, gle čuda, nemaju veze sa Danilom Mandićem! Jovanović je objasnio pučanstvu da protiv njegovog klijenta “nema dokaza”, i kako ga terete isključivo izjave oštećenih, a da je Mandić samoinicijativno otišao u Odjeljenje bezbjednosti Podgorica nakon što se “pojavila ulična priča, prilično zbunjujuća, da je navodno on učestvovao u nekom incidentu”.
Kao da nam se istorija ponavlja, jer u slučaju spikerovog sinovca dosta stvari podsjeća na stare, “prilično zbunjujuće” priče. Posebno ako se potvrde riječi advokata Jovanovića da protiv njegovog klijenta nema dokaza. Osim izjava oštećenih. A ljudi su, naučno je dokazano, kvarljiva roba. Pa kao i oni nekad, ispred KBC-a, lako dobiju amneziju.
Što je, par dana kasnije, potvrdio upucani Darko Perović. Ničim izazvan, negirao je sopstveni iskaz star dva ili tri dana, obrazlažući da mu je iznuđen. I da se, kad je bolje razmislio, ne sjeća da mu je Danilo Mandić te noći bilo šta loše učinio, a kamoli pokušao da ga ubije. Zato je Perović, naravski i ljudski, odustao od krivičnog gonjenja Mandića “jer nema zbog čega”. Dirljivo. I još nas toliko ismijava, zajedno sa Mandićima, pa kaže kako će se “pridružiti gonjenju protiv onog ko je stvarno pucao u njega, ako se otkrije”. A svi znamo da će se teško otkriti! Ili nikad?!
Kao ni onaj osnivač i vlasnik ispružene desne ruke iz tragične oktobarske noći 2000. godine. Kao što nikad nije pronađen i nadležnim organima Srbije isporučen Zvezdan Terzić, lice sa Interpolive potjernice, koga je ista ispružena ruka godinama “krila” u Splendidu. Na oči zarobljene policije i pravosuđa. Da bi u jednom momentu, kada je ZT uhapšen na utakmici Sutjeske, Veljovićeva policija nakon par sati saopštila da je posrijedi gruba greška policajca. I odmah su našli nekog darka perovića koji je priznao da je on u stvari Zvezdan Terzić. To jest da je pljunuti Zvezdan i da ga je otud Veljovićev savjesni policajac greškom strpao u maricu.
“Danilo Mandić nije pucao u mene, to je učinio najniži od trojice mlađih momaka, starosti ne više od 23 do 25 godina, koji su mi prethodno ‘blicali’ na semaforu”, rekao je na saslušanju u Višem državnom tužilaštvu svjedok, oštećeni Darko Perović. Time je dobrovoljnu predaju Danila Mandića i saopštenje UP-a o rasvijetljenom teškom krivičnom djelu učinio klimavim! Što su nam onda potvrdile i same crnogorske institucije.
Naime, uslijedila je prepiska između VDT-a i UP-a, u kojoj su prvi tvrdili da su “kasno obaviješteni”, a drugi da su “prvo javili ODT-u” i da “samo tužilac prema zakonu može ovlastiti policijske službenike da izvrše uviđaj”. U prevodu - izviđaj nam je umro ili se, u najboljem slučaju, ne osjeća dobro. Što je prvi i glavni preduslov da epilog bude kao kod Brana. Ako ne vjerujete, pitajte Medenicu i Veljovića.
Karađoz je sedmicama ćutao, dok smo gledali novu farsu koja je podsjećala na najveće domete zarobljene države Mila Đ. Danas Mandić, kao nekad Đukanović, traži da “institucije rade svoj posao”. Cinično, čak i “jače” nego u stara, dobra, Milova vremena. Što je potvrdila Skupština, njegova, jer liči na privatnu, kada je u ime Šefa saopštila kako bratanić nikada nije radio kod strika. Nema ga u knjigama. Kao onaj ispred KBC-a - bio je tu okolo, blizu ulaznih vrata, a onda se film prekinuo. Što podrazumijeva i da strikovo dijete nije ni vlasnik ispružene desne ruke koja je pucala na Perovića i Turkovića. Još manje je automobil “range rover” koji je vozio te noći službeni! Ni njega nema u papirima Skupštine. Iako je stalno bio tu, i kretao se okolo.
“Dugo sam u politici. Nekada se izmišljotina vrati kao bumerang”, reče nedavno Karađoz. Iz njegovih u Porfirijeve. Pardon božje. Ali, pošto ovo društvo koje neviđenim tempom, i na leđima Mandića i Kneževića, leti prema Briselu, nema prostora za nove laži i manipulacije, na novu “captured state”, novo zarobljeno pravosuđe, utamničenu policiju, onda nam ostaje da sa strepnjom iščekujemo pravosudni epilog slučaja. Koji će pokazati da li nam je država opet “captured state”. I ako jeste, ko je tome doprinio kod strica i sinovca - UP ili VDT. Da li je zaista moguć novi udes društva, i da opet gledamo zaboravne svjedoke i oslobađajuće presude zbog nedostatka dokaza i farsičnih izviđaja?! Što bi značilo da smo opet zarobljeni i da nam nema puta ka članstvu u EU.
Nego, na taj odgovor ne moramo čekati da bismo zaključili kako je i po pitanju zarobljavanja institucija aktuelna većina copy paste, činilo se neponovljivog i nenadmašnog, DPS-a. Nakon što su već pokazali neskrivenu želju da disciplinuju medije, zabrane NVO, ismiju međunarodne partnere, ponize građanke i građane, Mandić i družina sada potvrđuju da i po pitanju zarobljavanja institucija mogu i bolje i bezobzirnije nego DPS.
Zato je najobičnija farsa svaka priča i anketni odbor aktuelne većine na temu profesionalnih standarda, nezavisnih institucija, njihov lelek oko “crnih trojki”, ubijanja i prebijanja novinara, jer - očito je da bi oni radili isto što i DPS da imaju toliku moć. Ili kako javno poruči depeesovcima, prije neki dan, sam Mandić: “Moramo da se držimo jedni drugih”. Dobro vam učinjelo.
Bonus video:
