Gotovo da i nema čovjeka koji svoje postupke, za koje drugi ne iskazuju razumijevanje ili u njima ne uočavaju smisao, neće pokušati da opravda pozivajući se pritom na djelovanje ili ponašanje “iz principa”. U našoj politici toga nema poodavno!
Nedavna (ne)izjašnjavanja poslanika o inicijativi za razrješenje predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića i o zakonu kojim je potvrđen Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina između Vlade Crne Gore i Vlade Ujedinjenih Arapskih Emirata potvrđuju da je princip definitivno izgubio značenje apsolutno važeće i provjerljive istine. Za crnogorske poslanike princip ne predstavlja ni svojevrsnu retoričku floskulu kojom se pokušava opravdati neka forma djelovanja ili čak opravdati neposredno i javno izvršenje nekog zakulisnog interesa. Šta više, od prošlog utorka u javnom odlučivanju više nijesu neophodna ni sumnjiva opravdanja ili konfuzna objašnjenja. Dovoljno je samo da se preskupo plaćeni, i često neaktivni, poslanici tokom određenog odlučivanja u Skupštini Crne Gore naprosto ne pojave, da budu izvan sale ili da napuste sjednicu tokom glasanja, kao i da budu uzdržani tokom spornog glasanja.
Ako ovo stanje pažljivo izanaliziramo, onda su zaista naši političari sebi odredili status osoba koje nemaju svog uvjerenja ili ga barem ne smiju javno iskazati. Naprosto, ako bismo parafrazirali Nikolu Teslu, onda bi ovi naši poslanici mogli slučajno i nevoljno biti utemeljivači nekih dobrih odluka, ali su definitivno utemeljivači nekih “novih” i samo njima znanih principa.
Shodno naslovnom pitanju, trenutno u Crnoj Gori ni građani ni poslanici ne znaju ko koga i zašto podržava, odnosno ko za koga glasa ili ne glasa. Ako bi kojim slučajem od naših predstavnika građana zatražili da nam predstave principe kojim se rukovode tokom odlučivanja, odnosno (ne)glasanja, oni sasvim sigurno to ne bi znali obrazložiti. Iako shodno članu 85 Ustava Crne Gore “poslanik se opredjeljuje i glasa po sopstvenom uvjerenju” i saglasno članu 86 Ustava Crne Gore “ne može biti pozvan na krivičnu ili drugu odgovornost ili pritvoren za izraženo mišljenje ili glasanje u vršenju svoje poslaničke funkcije”, zašto u javnosti poslanici ne obrazlažu svoje stavove? Zašto njihovi postupci prkose primjerima opšte prihvaćenih parlamentarnih praksi? Kako je moguće da unutar koalicije ili poslaničkog kluba imamo poslanike koje različito glasaju ili neki od njih neće da glasaju? Odakle proističe neusklađenost između aktera koji sačinjavaju političku većinu u Crnoj Gori?
Moguće da bi naši poslanici najviše voljeli kada bi poput svojih partijskih kolega iz Vlade Crne Gore imali mogućnost da se putem WhatsApp grupe izjašnjavaju o značajnim pitanjima. Do kraja aprila ove godine Vlada je održala 146 sjednica, od čega su njih 104 bile u elektronskom formatu i to često noću i vikendima. Analiza Instituta alternativa ukazala je na moguću zloupotrebu Zakona o tajnosti podataka, jer je Vlada, za 15 mjeseci svog mandata, čak 118 tačaka dnevnog reda proglasila tajnim, a pritom je od javnosti sakrila i nazive tih odluka. Materijali i tonski zapis sa sjednice Vlade na kojoj se odlučivalo o Predlogu zakona o potvrđivanju sporazuma sa UAE proglašeni su stepenom tajnosti “povjerljivo” i tek nakon isteka roka od pet godina javnost će imati pravo uvida!
Pošto su sjednice Skupštine Crne Gore, za razliku od sjednica Vlade, za sada još otvorene za javnost, onda od naših predstavnika građana treba očekivati da tokom raspravljanja o tačkama dnevnog reda pokažu otvorenost za dijalog i pitanja novinara, da valjano pripreme i prezentuju svoje argumente i da time dokažu svoju odgovornost. Kada se već ističe neophodnost javnog djelovanja i ponašanja naših poslanika, zapanjuje i brzina i lakoća sa kojom su naši mediji potisnuli incident iz decembra prošle godine kada su novinari, nakon što je predsjednik parlamenta Andrija Mandić zaključio sjednicu, tjerani iz plenarne sale.
Možda bi sve navedeno donekle moglo biti objašnjeno kroz prizmu unutrašnjih partijskih interesa i liderskih ambicija, ali sada već ustaljenja neusklađenost, ne samo između vladajućih stranaka, već i između njihovih članova u parlamentu, neodoljivo ukazuje na mogućnost dešavanja opasnih i štetnih scenarija. Naime, shodno ovoj konfuznoj i neprincipijelnoj parlamentarnoj praksi, veoma je izvjesno da će neki od poslanika u predstojećem periodu “na svoju ruku”, a uz “razumijevanje” partije koja ih je tu i dovela, svoj glas podrške dati (ili ne) za neku od odluka koja će biti u direktnoj suprotnosti sa evropskim integracijama i bezbjednosti u zemlji. Ti “neprincipijelni spavači” poslužiće kao opravdanje za sagledavanje novih spoljnopolitičkih prioriteta, za dalje produbljivanje već postojeće parlamentarne krize i donošenje veoma spornih ekonomskih odluka.
Na kraju, možda tražimo i previše od naših poslanika - tražimo da budu ono što nijesu! Jasno je zašto oni odlažu reformu izbornog zakonodavstva. Očigledno je da ne žele uvođenje otvorenih lista jer bi za većinu njih to bio kraj političke karijere. Znaju da u sistemu otvorenih lista partijska rukovodstva na svojim listama moraju kandidovati uticajne, znavene i ugledne građane koji mogu dobiti podršku biračkog tijela, a ne samo lojalne stranačke aparatčike sa opskurnim biografijama.
Aktuelni skupštinski saziv igra tragičnu ulogu u režiji svojih stranačkih lidera i njegov trenutni angažman neodoljivo podsjeća na nezačinjeno jelo kojim želi utoliti materijalnu glad svojih nalogodavaca iz sjenke, ali taj gorak ukus osjetićemo svi i zbog nekih njegovih odluka ostaće vječni nagon za povraćanjem.
Bonus video:
