Čak i prije napada američkog predsjednika Donalda Trampa na globalnu ekonomiju, ona je doživljavala ne samo strukturnu krizu, već i krizu vrijednosti koje su nekada opravdavale i vodile međunarodnu saradnju. Pad multilateralizma posljedica je ne samo geopolitičkih tenzija i slabljenja međunarodnih organizacija, već i gubitka zajedničkih principa međunarodne saradnje, prelaska na unilateralizam, transakcionu diplomatiju i nacionalizam sa nultim zbirom.
Politička krajnja desnica ubrzala je ovaj proces ismijavajući ideale kao što su rodna ravnopravnost, klimatska pravda i prava starosjedjelaca. Ova retorika kulturnog rata potkopava etičke temelje i demokratije i globalne saradnje, a populistički otpor protiv solidarnosti i kolektivne odgovornosti već se učvršćuje na međunarodnoj sceni. Nacionalizam istiskuje multilateralizam, a međunarodna saradnja gubi svoj moralni orijentir.
Hana Arent je s pravom upozoravala da odsustvo zajedničkih vrijednosti smanjuje sposobnost ljudskog rasuđivanja i otvara vrata autoritarizmu. Povjerenje nestaje, saradnja postaje čisto transakciona, a nestabilnost postaje norma. Međunarodno upravljanje je oslabljeno, a diplomatija se koristi za prinudu. Percipirana nepravda i neefikasnost podstiču ogorčenost i otpor. Svjetski poredak vođen isključivo geopolitikom i široko definisanom nacionalnom bezbjednošću neizbježno rađa kratkovide pristupe, produbljuje podjele i povećava šanse za veliki sukob. Nijedna strana, koliko god da je moćna, nije imuna na ove rizike.
Revitalizacija globalnog ekonomskog upravljanja ne znači samo - obnoviti prošlost. Da, u osnivačkim dokumentima poslijeratnog poretka (počevši od Povelje UN) utvrđeni su zajednički ideali kao što su ljudsko dostojanstvo i solidarnost, ali taj poredak je takođe odražavao, i komplikovao, neravnotežu moći tog vremena. Svaki novi sistem mora biti zasnovan na principima ličnog interesa, solidarnosti, suverene jednakosti i zaštite životne sredine. Stare aranžmane treba obnoviti, ali tako da se uzmu u obzir trenutne potrebe uz garanciju šire zastupljenosti.
Stvaranje novog sistema zasnovanog na vrijednostima nije utopija, to je strateški imperativ. Institucije koje se doživljavaju kao pravedne su otpornije i vjerovatnije će postići široku usklađenost normi i pravila, a upravo je to ključno kada je potrebna globalno koordinisana akcija za rješavanje naših glavnih izazova.
Osim toga, reputacioni kapital je važniji nego ikad. U multipolarnom svijetu nivo uticaja zavisi od legitimiteta. Bez inkluzivnog prosperiteta, društvene kohezije i adekvatnog obezbjeđivanja javnih dobara (globalnih, regionalnih, nacionalnih ili lokalnih), dugoročno blagostanje i održivost se ne mogu postići. Borba protiv gladi, siromaštva i nejednakosti nije milosrđe, to je pametna strategija.
Pitanja pravičnosti, pristupa finansiranju i širenja zelenih tehnologija doći će u prvi plan kako zemlje budu transformisale svoje ekonomije radi dostizanja klimatskih ciljeva. Bez globalnih normi koje bi vodile industrijsku politiku ka održivosti, zelena tranzicija rizikuje reprodukciju starih hijerarhija i zavisnosti. Svrha reforme međunarodnog trgovinskog sistema (trenutno duboko regresivnog: neto finansijski tokovi usmjereni su od globalnog juga ka globalnom sjeveru) jeste da se obezbijedi zelena tranzicija bez zamki svjetskog poretka koji je oblikovala manjina i koji je u interesu te manjine.
Treba se podsjetiti lekcija iz istorije. Institucije iz Breton Vudsa i prve trgovinske strukture (kao što je Opšti sporazum o carinama i trgovini) nastale su iz katastrofe II svjetskog rata, kada su svjetski lideri shvatili da je potrebna saradnja zasnovana na vrijednostima, iako su njihovi napori bili neravnomjerni. Havanska povelja iz 1948. godine čak je pozivala na punu zaposlenost i zaštitu radničkih prava (ali, ispostavila se "mrtvorođenom" jer je nisu ratifikovale Sjedinjene Države).
Ipak, neoliberalni preokret 1980-ih donio je politike fiskalne štednje, deregulacije i strukturnog prilagođavanja koje su sputale mnoge zemlje, pogoršale nejednakost i potisnule radna prava i ekološke probleme. Stvaranje Svjetske trgovinske organizacije 1995. godine odražavalo je ovu promjenu: iako je obećavala pravednost i predvidljivost, ona je davala prioritet liberalizaciji i sprovođenju. Ovo je podstaklo nezadovoljstvo kod ljudi (od protesta u Sijetlu 1999. do kontinuirane kritike trgovinskih pravila o poljoprivredi i intelektualnoj svojini) i otkrilo koliko se sistem odvojio od društvenih i ekoloških prioriteta.
Uprkos ovim neuspjesima, fundamentalne vrijednosti ostaju moralni kompas. Reformatori, pokreti civilnog društva i mnogi lideri nastavljaju da se pozivaju na njih kao na način da se unaprijedi alternativni svjetski poredak - poredak demokratskog odlučivanja, održivog razvoja, klimatske pravde. To nisu apstraktni ideali, to su fundamentalne vrijednosti. To su alati za izgradnju efikasnijeg sistema.
Diskusije o vrijednostima nisu dovoljne. Da bi se osiguralo da globalna arhitektura odražava i jača zajedničke norme, a ne da ih slabi, međunarodne organizacije moraju metodično da sprovode u život svoje zaključke.
Da bi se kretale naprijed, vrijednosti moraju biti dopunjene mehanizmima odgovornosti. To znači poboljšanje institucionalnog nadzora, proširenje učešća civilnog društva i stvaranje alata za mjerenje napretka ne samo u pogledu BDP-a, već i u pogledu jednakosti i blagostanja. Diskusije o principima moraju se voditi u stvarnom svijetu - na nivou G20 (koji okuplja najveće ekonomije globalnog juga i sjevera), grupe BRIKS+ (koja okuplja najvažnije zemlje u razvoju), procesa UN za finansiranje razvoja (uključujući predstojeći samit u Sevilji) i na konferencijama UN o klimatskim promjenama (počev od COP30 u Belemu). Ova tema, takođe, mora biti u centru svih diskusija o reformi sistema UN, uključujući i reviziju Povelje UN.
Fragmentacija, nejednakost, gubitak funkcionalnosti, sve to nije neizbježno. To je pitanje izbora. Alternativa slabljenju poretka nije povlačenje u nacionalizam ili tehnokratiju, već smjelo potvrđivanje vrijednosti od strane država, civilnog društva i privatnog sektora koje će nam pomoći da prevaziđemo teškoće na putu ka humanijem i održivijem ekonomskom poretku.
Autorka je kopredsjednica Globalnog fonda za Novu ekonomiju; bila je specijalna savjetnica za međunarodne poslove brazilskog predsjednika Luiza Inasija Lule da Silve
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
