Nema ništa novo. Crna Gora se opet nalazi na prekretnici. Višedecenijska vlast jedne partije je možda najmanje grešaka imala u domenu spoljne politike, ali je na unutrašnjem planu značila pravu hamletovsku tragediju. Crnoj Gori je, kao Hamletu, ubijen „otac“; mnogo je trulog u državi, a nemušto građansko biće glavinja između plemenitog cilja i nedovoljno časnih sredstava kojima se problem može rješavati. Zato crnogorska budućnost djeluje sumorno. Sve više se čini da sadašnji politički čimbenici ne obećavaju ništa drugo do ponavljanje tragedije, koja bi se po nepisanom pravilu mogla ponoviti samo kao farsa.
Aktuelna vlast je možda pri padu, ali je „daleko do trešanja“. Žilava u svaštočinstvu i čuvanju svojih najgorih političkih predstavnika, vlast je prirodno „postavila letvu“ i dobila opoziciju kao vlastiti odraz u ogledalu. Neprikriveni populizam, zameci totalitarnih praksi, spremnost da se sarađuje sa bilo kim - gotovo da nijednu partiju nisu ostavili netaknutom. Uz nezamislive sume novca i angažman medijskih magova, završnica političke borbe postaje svojevrsna borba titana. Milioni su se ulili u glave nesrećnih građana (kad već nije moguće napuniti hiljade praznih džepova), a mediji su potpirili „legije zubatih“ pozicionara i opozicionara koji ne bi birali sredstva da se domognu cilja.
Vladajuća partija koja se uporno i isprazno busa u prsa iznova uspostavljenom nezavisnošću, uspjela je da u protekloj deceniji ogadi velikom broju građana sve što je crnogorsko i što ima crnogorski predznak. Unovčavanje patriotizma je postalo do te mjere ogavno da je prirodno izazvalo kontraefekat. Na početku druge decenije nezavisnosti, Crna Gora je opet pred novom ćeranijom, u kojoj će izvjesno vrijeme voditi oni koji nisu imali dovoljno prilike da demonstriraju raskošnu paletu crnogorskih političkih opskurnosti.
Temeljno pitanje opozicionog djelovanja u Crnoj Gori je i dalje: kako sačuvati opozicionu i građansku čast, kako se izboriti za vrijednosti koje je DPS do sada dobrano prokockao, kao smanjiti ostrašćenost i osvetoljubivost u ovoj našoj „tragediji osvete“, kako zauzeti jasan stav u unakrsnoj vatri na opozicionom nebu, kako liječiti sopstvene slabe tačke, ne imitirati druge i ponašati se primjereno vremenu i okolnostima i ekonomski sve ugroženijim građanima.
Nažalost, opozicija po pravilu nastavlja da ugađa pretpolitičkom biću Crne Gore. Između dva „plasta sijena“ - dosljedne građanske orijentacije i potrebe da budemo „dobro sa svima“ - mnoge se građanske partije mogu provesti kao onaj čuveni Buridanov magarac. Još kad im pomažu ili odmažu igre prljavog i moć državnog novca, medijske satanizacije i spinovanja - šanse da Crna Gora izađe iz „hamletovske situacije“ postaju gotovo minimalne.
Sve je to lako vidjeti iz perspektive jednog grada koji je promijenio vlast i sada se suočava sa krhotinama prethodne uprave, ali i sa vlastitim raskolima između predizbornih obećanja i realnih mogućnosti. Teško je povjerovati da je partija na vlasti namjerno izgubila izbore u pojedinim gradovima kako bi na dugi rok „demontirala“ očekivanja građana. Ali, i to je moguće. Iz perspektive nove uprave koja doslovno kreće ne sa nule nego iz debelog minusa, teško je razuvjeravati građane kojima se čini da se vlast samo zamijenila a ne i promijenila. Tim prije što današnje, osobito mlade političke djelatnike iz mnoštva crnogorskih partija nije oblikovao engleski parlamentarizam nego DPS.
Zato je politika u Crnoj Gori odavno prezreno zanimanje, ali i zanimanje koje donosi privilegije i bolji pristup mogućnostima. Često je tako bez obzira da li su u pitanju vlast ili opozicija, jer svaka vlast, da bi trajala, mora imati opoziciju po vlastitoj mjeri i uzusu. Zato ljudi od integriteta i profesije mahom izbjegavaju ulazak u ovu „arenu“. Ukoliko čovjek ima ekonomsku nezavisnost, ukoliko se profesionalno i čestito bavi svojim poslom, ima sve što je potrebno da preživi vrijeme prljavštine.
Međutim, čovjek ima i trajnu potrebu da utiče na javnu sferu, da se potvrdi kao slobodno biće i da dovodi u pitanje društvene i prirodne neminovnosti. Po svoj prilici je takva potreba suštinska za svaku zajednicu, iako je mnogi zloupotrebljavaju i lažno se predstavljaju. Zato je prirodno da niko više nikom ne vjeruje. Mladi i sposobni napuštaju zemlju. U tuđoj državi neće iskusiti gorčinu i resentiman poraženih. Oni koji sebi to mogu da priušte povlače se iz javne sfere, a „na frontu“ ostaju loši đaci - „snađeni“, a slabo znaveni.
Zato je perspektiva ove naše prezadužene zemljice očerupanih resursa prilično sumorna. Kao u Šekspirovoj tragediji, na dvoru još uvijek traje slavlje. Klaudije naređuje da topovi ispaljuju plotun uz svaku njegovu zdravicu i pažljivo kuje spletke. I Hamlet mrzi, pretvara se i oklijeva. I ubija kad mu se „omakne“. Na kraju svi ginu. I Danska, barem za neko vrijeme.
Autorka je profesorica književnosti
Bonus video:
