Kritičari su Ameriku uvijek prikazivali kao sebičnu zemlju koja širi svoj uticaj svuda, a da pritom malo vodi računa o dobrobiti drugih. Sada, međutim, zbog trgovinske politike predsjednika Donalda Trampa koja je pogrešna, nepredvidiva i samoporažavajuća, čak i najkarikaturalniji takav opis djeluje laskavo. Pa ipak, na čudan način, Trampove trgovinske ludosti razotkrile su i neuspjehe drugih zemalja, primoravajući ih da razmisle šta njihovi odgovori govore o njihovim sopstvenim namjerama i sposobnostima.
Kažu da se pravi karakter osobe otkriva u vrijeme nevolja. Isto se može reći i za zemlje i njihove političke sisteme. Trampov frontalni napad na globalnu ekonomiju bio je šok za sve, ali je takođe dao Evropi, Kini i srednjim silama priliku da pokažu ko su i za šta se zalažu. Bio je to poziv da se artikuliše vizija novog svjetskog poretka koji bi se pozabavio neravnotežama, nejednakostima i krhkošću starog poretka i koji ne bi zavisio od vođstva - bilo ono dobro ili loše - jedne jedine moćne zemlje.
Malo ko je prihvatio izazov.
U tom pogledu, možda je i najveće razočaranje bila Evropska unija. Kada je riječ o kupovnoj moći, EU je gotovo jednako snažna kao Sjedinjene Države: ona čini 14,1% globalne ekonomije; SAD imaju 14,8%; Kina ima 19,7%. I uprkos nedavnom usponu krajnje desnice, većina evropskih zemalja je izbjegla klizanje u autoritarizam. Kao grupa demokratskih nacionalnih država čije geopolitičke ambicije ne ugrožavaju druge, Evropa ima i snagu i moralni autoritet za globalno liderstvo. Umjesto toga, kolebala se, a zatim pristala na Trampove zahtjeve.
Evropske ambicije su oduvijek bile donekle usko lokalne, ali nakon popuštanja Trampu, nije baš jasno da li je ona uspjela da zaštiti čak i svoje neposredne interese.
Julski sporazum između Trampa i predsjednice Evropske komisije Ursule fon der Lajen ostavlja carine od 50% na izvoz evropskog čelika i aluminijuma, nameće carinu od 15% na većinu ostalog izvoza i obavezuje Evropu na smiješnu količinu uvoza energije iz Sjedinjenih Država. Rijetko kada je strukturna slabost EU, kao konfederacije država bez kolektivnog osjećaja identiteta, bila ovako očigledna.
Kina je igrala oštriju igru, odlučno odgovarajući Americi sopstvenim carinama i ograničavajući izvoz ključnih minerala u SAD. Trampova osvetoljubiva, destruktivna spoljna politika pomogla je Kini da proširi svoj uticaj i poveća kredibilitet kao pouzdanog partnera za zemlje u razvoju. Kinesko rukovodstvo, međutim, takođe nije uspjelo da artikuliše praktičan model za postneoliberalni globalni ekonomski poredak. Posebno je primjetno da je Kina pokazala malo interesovanja za ispravljanje dva globalna disbalansa koje je sama izazvala svojim ogromnim trgovinskim suficitom i viškom domaće štednje u odnosu na investicije.
U međuvremenu, manje zemlje i srednje sile su uglavnom igrale tihu igru, sklapajući nezavisne dogovore s Trampom u nadi da će ograničiti štetu po svoje ekonomije. Izuzetak je bio Brazil. Njegov predsjednik, Luiz Inasio Lula da Silva postao je rijedak primjer lidera koji je odbio da se ponižava pred Trampom. Uprkos kaznenim carinama od 50% i otvorenim ličnim napadima, ponosno je branio suverenitet svoje zemlje, demokratiju i nezavisno pravosuđe. Kako primjećuje Njujork tajms, “vjerovatno se nijedan svjetski lider nije tako snažno suprotstavio Trampu kao gospodin Lula”.
Svijetu su takvi lideri očajnički potrebni. Politikolog Pratap Banu Mehta kaže da mnoge poslovne i političke elite traže načine da se prilagode Trampu. Ali, smatra Mehta, pogrešno razumiju Trampa i svijet koji on stvara. U bilo kom drugom trenutku moderne istorije ponašanje Trampove administracije odmah bi bilo prepoznato kao što ono i jeste: imperijalizam, čist i jednostavan.
Imperijalizmu se uvijek mora oduprijeti, nikada mu se ne treba prilagođavati. To zahtijeva snagu i odlučnost. Da, Amerika je dugo držala uzde globalne ekonomije. Dolar je jak, a američko tržište ostaje izuzetno važno. Ali ove prednosti više nisu tako jake kao što su nekada bile. Suprotno bi bilo političkoj logici i zakonima ekonomske gravitacije da zemlja koja kontroliše samo 15% svjetske ekonomije (mjereno po paritetu kupovne moći) diktira pravila igre svima ostalima. Da, ostatak svijeta ostaje podijeljen, ali sve zemlje kolektivno, naravno, imaju interes da se suprotstave Trampovom imperijalizmu, odnosno da se ujedine kako bi se oduprle njegovim zahtjevima.
Pronalaženje zajedničkog cilja je možda i najteži zadatak. Ako Tramp “pobijedi”, to će biti zato što druge velike ekonomije nisu bile u stanju (ili nisu željele) da formulišu alternativni okvir za globalnu ekonomiju. Čežnja za tradicionalnim multilateralizmom i globalnom saradnjom (kao što čine mnoge žrtve Trampovog gnijeva) od male je koristi. To je jednostavno samo signal slabosti.
Svijetu su potrebne nove ideje i principi kako bi se izbjegle i nestabilnosti i nejednakosti hiperglobalizacije, kao i destruktivne posljedice politike “osiromaši svog susjeda”. Nerealno je očekivati novi Breton Vuds. Ali srednje sile i velike ekonomije i dalje mogu da pokažu ove principe na djelu primjenjujući ih u sopstvenim politikama.
Trampovi postupci su postali ogledalo za ostale, a većina mora da shvati da njihov odraz nije lijep prizor. Srećom, njihova prividna nemoć je samonametnuta. Još nije kasno da se izaberu samopouzdanje umjesto poniženja.
Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard
Copyright: Project Syndicate, 2025. (N. R.)
Bonus video:
