Danska planira da sljedeće godine oslobodi poreza izdavače knjiga u zemlji. Do sada je to iznosilo oko 24%, što je veliki namet ili veliki podsticaj, zavisi kako ko gleda ili kako se uzme. Država Danska će pratiti šta se dalje dešava na polju izdavaštva i da li je ukidanje poreza povećalo interesovanje ljudi, ili je ukidanje poreza samo povećalo zaradu izdavača. Shodno tome kako se bude odvijala situacija, odluka će da traje ili da se vrati na staro. Domišljato, progresivno, prilično mudro od strane države Danske. Da preformulišemo: Ništa nije trulo u Državi Danskoj. Čim se interesuju ovoliko za kulturu, dokazuju da brinu o mladima, o kulturi i da su svjesni da je ovo strateški važan potez za njihovu budućnost.
Analize su pokazale da se najviše “kupuju” dečije slagalice i kriminalistički romani, s toga je cilj države da se povežu škole i bibiloteke, da se knjige učine dostupnim i da se dobrom kampanjom čitanje vrati u modu, a samim tim da se ljudi duhovno i kulturno uzdignu.
Čitanje je pitanje prosvjetljenja, pitanje novih ideja, suštinski je važno po formiranje ličnosti i širenje vidika, zato ova akcija države Danske može i mora da pokrene efektat i bude primjer ostalim državama da urade isto.
Ali glenelezivraže, Crna Gora je prošle godine potegla pitanje suprotno od Danske, kontrasmjer. Dakle, bilo je planirano povećanje poreza na knjige i štampu. Idemo ka EU, zaklinjemo se u evropske vrijednosti, a na terenu planiramo potpuno drugačije poteze. O stanju u državi može mnogo toga da ukaže, mnogo toga može da se analizira, ali ništa ne govori tako direktno i jasno kao brojka, onaj procenat koliko se zapravo ulaže iz državnog budžeta u kulturu.
Čak i taj minorni procenat koji se izdvaja za kulturu, raščupaju razni lezilebovići i samoproglašeni umjetnici navikli da parazitiraju na budžetu iz godine u godinu. Rijetki su oni koji nešto samoinicijativno urade, postignu i pokrenu. Rijetki su, ali vrijedi ih pomenuti, jer ne kreiraju toliko uz pomoć, koliko stvaraju uprkos svemu.
Dvije male grupe ljudi u dva mala grada više su uradile nego sve institucije i velikani kulture iz velikih gradova.
Hercegnovski strip festival treba da bude simbol kulture Crne Gore. Toliko su doveli ljudi u Herceg Novi, ne samo afirmisanih crtača i umjetnika, već su svi gosti uspjeli da ovjekovječe grad, da vidimo kako vide Herceg Novi njihovim očima. To je neprocjenjivo, autentično i važno i to je fantastična tradicija u nastajanju.
Druga grupa je okupljena oko međunarodnog festivala alternativnog teatra Korifej u Kolašinu. Nakon njihovih predstava, tribina i radionica, nijedan prekulturni radnik iz Podgorice ili Nikšića nema pravo da prezrivo i sa visine gleda Kolašin. Oni dokazuju da gdje ima ideje, vizije i ambicije ima i djela koje odjekne. Važna je vizija i posvećenost. Sve ostalo je prazna priča.
Hercegnovski strip festival i Korifej festival u Kolašinu potvrđuju ideju o tome da najveći provincijalci obično stanuju u velikim gradovima. Za Džonija Štulića je Bogdan Tirnanić napisao: “Tamo gdje svoju gitaru u pojačalo uključi Džoni Štulić, tog trenutka, tu je centar svijeta”. Dok ovi festivali traju u Herceg Novom i Kolašinu, tu je centar kulture Crne Gore, a može da važi i za daleko širi radijus.
Kad već ne dobijaju Trinaestojulsku za svoj angažman, red je da im se makar javno kaže “kapa dolje” za sve što su uradili.
Bonus video:
