Donald Tramp i Vladimir Putin ponovo su se sastali, ovoga puta na tlu nekadašnje ruske teritorije - Aljaske. Posmatrač sa strane mogao bi gotovo da stekne utisak da se vrijeme vratilo unazad, u epohu prije kraja Hladnog rata, kada su dvije supersile - Sjedinjene Države i Sovjetski Savez - u svojoj nadmenoj slozi i dalje krojile sudbinu svijeta.
Ovaj susret je, međutim, bio mnogo više od puke istorijske reminiscencije. Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov obukao je zapanjujući komad garderobe, za koji je smatrao da priliči prigodi i Putinovim ciljevima: duksericu s natpisom “CCCP” (ćirilična skraćenica za Sovjetski Savez) preko grudi. Ako je to i bila šala, iza nje se krila prijetnja.
Svako ko poznaje dugogodišnjeg šefa ruske diplomatije zna da on nije poznat ni po smislu za humor ni po tome da zanemaruje detalje u ozbiljnom poslu kakav je diplomatija samita. Lavrovljev izbor odjeće bio je namjeran; njime je želio da pošalje poruku da se Velika Rusija vratila za glavni sto međunarodnih poslova. Poraz SSSR-a i njegovog istočnoevropskog carstva između 1989. i 1991. godine je prevaziđen. Carstvo se vratilo i s njim njegovi zahtjevi za izgubljenim teritorijama.
Najvažnija od tih teritorija je, naravno, Ukrajina. Kako je, još 1994. godine, čuveni bivši američki savjetnik za nacionalnu bezbjednost Zbignjev Bžežinski istakao - “bez Ukrajine, Rusija prestaje da bude carstvo”. Lavrovljeva dukserica ne govori o Hladnom ratu, već o svijetu kakav Rusija namjerava da uspostavi.
Trampov poziv Putinu - optuženom ratnom zločincu - da se sastanu na američkom tlu predstavljao je potvrdu te vizije. Putinovo zajedničko pojavljivanje sa predsjednikom SAD, rukovanje na crvenim tepisima i dijeljenje limuzine, poslali su svijetu poruku da je Rusija - a da se ni za jotu nije povukla u svojim maksimalističkim zahtjevima u vezi sa budućnošću Ukrajine - ponovo priznata kao ravnopravan partner. Tim činom, Putin je okončao više od tri godine diplomatske izolacije.
Poruka sa samita upućena Ukrajini bila je jednako jasna: čak i predsjednik SAD prihvata da se rusko carstvo vratilo. Ne pomišljajte da ćete mu uteći okretanjem ka zapadu. Pripadate tamo gdje pripadate; tek kada shvatite ovu surovu činjenicu, mir će moći da se povrati. Ostavljeni ste sami: SAD vam neće pomoći, a Evropa sama ne može.
Evropljani, međutim, treba vrlo pažljivo da prouče i podtekst samita na Aljasci, jer i za njih ova manifestacija svjetskog poretka definisanog isključivo interesima velikih sila sadrži mnoge otrežnjujuće poruke. Ako se u susretu mogao osjetiti dah Jaltske konferencije iz 1945. godine, kada su pobjednici u Drugom svjetskom ratu podijelili geopolitički plijen, to je zato što je riječ o još jednoj prekretnici u opadanju multilateralizma i nadnacionalizma.
Ideja “o zapadu” više ne znači mnogo Trampovim Sjedinjenim Državama. Sve što se računa jeste njegov pogled na svijet i njegovo tumačenje američkih interesa, ma koliko zbrkana ta tumačenja bila.
Evropljani moraju sami da percipiraju svoju poziciju. Iako Amerika za sada neće formalno mijenjati odnose sa Evropom, Tramp će nastaviti da ih sluša, da se osmjehuje odobravajući njihove laskave riječi - a potom će da ih ignoriše, kao što je učinio na sastanku na Aljasci.
Zato Evropljani moraju da shvate da su sami u ovom novom svjetskom poretku - Sjedinjene Države više neće uzimati u obzir njihove interese, bilo da je riječ o bezbjednosti ili o trgovini.
Evropa mora da postane globalna sila sama po sebi, brzo i energično se suočavajući sa čitavim spektrom izazova koje to podrazumijeva - od svemira, preko obavještajnih službi, do cjelokupnog digitalnog sektora. Ova “tačka preokreta” u dugoj evropskoj istoriji zahtijeva mnogo veće i dalekosežnije napore od pukog ponovnog naoružavanja Evrope konvencionalnim oružjem i ljudstvom, koliko god to bilo važno. To je poruka sa Aljaske za Evropljane.
Zašto Amerika Donalda Trampa tako očigledno djeluje protiv sopstvenih interesa? Osim ukidanja ekonomskih sankcija, Putin je očigledno dobio sve što je od samita i želio - prije svega izlaz iz diplomatske izolacije, američko priznanje Rusije kao ravnopravne svjetske sile i prihvatanje sudbine Ukrajine kao integralnog dijela “ruskog svijeta”. Zašto Tramp jača Rusiju, a da za to ne dobija ništa zauzvrat?
Takva pitanja, ma koliko bila važna za Evropljane, mogu se riješiti samo na terenu američke unutrašnje politike. Evropa sada mora da se pobrine sama za sebe.
Autor je bio ministar inostranih poslova i vicekancelar Njemačke od 1998. do 2005; predvodio je njemačku partiju Zelenih gotovo 20 godina
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Infobox ():
Bonus video:
