Studentski trg mi ostane sa lijeve strane i već poslije nekoliko koraka ulazim u dorćolski lavirint. Doduše, Dorćol zvanično počinje nešto niže. Gospodar Jovanova je navodno granica. Ali niko za to ne mari. Ko god zakorači u Kapetan-Mišinu on je već kročio u najpoznatiji beogradski kraj. Tri godine sam dolazio u Dobračinu na posao. Dobro poznajem dorćolsku padinu na kojoj su se grupisale vile iz vremena srpske i jugoslovenske kraljevine. Na ćošku Kapetan-Mišine i Gospodar Jevremove stižem na cilj. Kulturna ustanova Parobrod.
Zgrada predstavništva Prvog dunavskog parobrodarskog društva u Beogradu građena je prije jednog vijeka – od 1924. do 1926. – po nacrtu bečkog arhitekte Aleksandra Popa. Nekada su je Dorćolci zvali „Mađarska kuća“ ili „Dunavac“.
Prvo dunavsko parobrodsko društvo (Erste Donau-Dampfschiffahrts-Gesellschaft, DDSG) osnovano 1829. u Beču, kako bi organizovalo rječni prevoz po Dunavu i pritokama. Prije Prvog svjetskog rata bila je to najmoćnija svjetska kompanija za rječnu plovidbu. Iza nje je ostala zgrada pred kojom stojim. Tokom Drugog svjetskog rata zgrada je služila kao sjedište njemačkog Crvenog krsta. Začudio me podatak da je nakon rata tu bilo sjedište Komande Sovjetske crnomorske flote.
Potom je građevina, koju je arhitekta zamislio kao kompoziciju od dvije kule koje podsjećaju na parobrodske dimnjake, neko vrijeme služila kao Švajcarska ambasada, dječiji dispanzer, obdanište i Centar za kulturu Narodnog univerziteta Stari grad. Godine 2010. opština Stari grad obnavlja zgradu i naziva je Ustanova kulture „Parobrod”. Zainteresovala me je najava izložbe „Što se bore misli moje”.
Jednom sam bio u sali u kojoj je predstavljena panorama srpske poezije na španskom. Tada je tu bilo dosta ljudi. Ovog vrelog dana imam cijelu zgradu samo za sebe. Nigdje nikoga. Ulazni dio je zamišljen kao kabina parobroda. Očekivao sam da je neko na ulazu, ako ne kapetan onda barem dežurni kormilar. Međutim, niko me ne zadržava. Stepenište i prostorija iza njih odišu reprezentativnim duhom starim jedan vijek.
Preslišavam se u sebi. Što se bore misli moje – čiji je to stih? Jedva se prisjetim da je zapravo srpski knez Mihailo poklonio ljubavnu pjesmu petnaestogodišnjoj Kleopatri Karađorđević, koja je rođena šest godina poslije bečkog parobrodskog društva. Da je ta obrenovićevsko-karađorđevićka ljubav krunisana brakom, docnija srpska istorija bi vjerovatno imala drugačiji tok. Ali nije. Kleopatra je umrla već u dvadesetoj godini, a knez je prilikom ženidbe slijedio logiku dinastije, a ne zakon srca.
LOKVANJI KAO BORILIŠTE MISLI
Već u prostranoj ulaznoj prostoriji posjetilac se suočava sa platnima slikarke Jane Stojanović. Izložba je otvorena do 1. septembra. Mada naslov sugeriše ljubavno rojenje misli iz epohe u kojoj nije bilo eksplicitne putenosti, slikarka nudi nešto sasvim drugo. Izložba kruži oko lokvanja.
Prva slika koja mi je privukla pažnju nosi naziv „Naljutio si me”. Na lijevoj i na desnoj strani jednog lista su ženske šake. Ruke kao da vuku list, svaka na svoju stranu. Na samom listu su papričice. Očigledno je pomalo naivna, simpatična simbolika u korespodenciji sa dvostrukošću značenja riječi “ljuto”.
Evo šta o izložbi kaže uvodno slovo: „Tananani prelazi suptilnih boja, razliveni su preko monumentalnih platana ove umjetnice. Inspiraciju za svoje virtuozne kadrove na vodi Jana pronalazi u ranorenesansnim i nadrealnim prethodnicima, dok svaku njenu sliku prožima momenat tajne i davno zaboravljenog tihovanja“.
Na mene njeni pejzaži djeluju kao snoviđenja. „Odabrani radovi predstavljaju unutrašnje prostore prikazane kroz pejzaže i njihove kadrove. Dio su šire serije radova nastale u korespondenciji umjetnika i prirode, najčešće vezane za vodena okruženja i motiv lokvanja“.
Zašto baš lokvanj? Vodena biljka sa srcolikim listovima koji plutaju na vodi oduvijek je privlačila umjetnike. Na njemačkom se lokvanj označava kao jezerska ruža, a na bugarskom kao vodeni ljiljan. Svoj latinski naziv Nymphaea duguju grčkom mitu prema kojem se jedna nimfa zbog nesrećne ljubavi pretvorila u lokvanj.
I tu se otvaraju značenjska polja na ovoj izložbi. Zajednički imenilac Mihailove ljubavne pjesme po kojoj je nazvana izložba i glavnog motiva na slikama – lokvanja – jeste nesrećna ljubav.
Slika koja je dala naziv cijeloj izložbi za mene je primijenjeni onirizam. Crna voda a na njoj bijeli list. Pada mi na pamet Dučićev stih: Svi puti su prazni i mrak je na vodi. Bijeli list lokvanja i njegovo bijelo korijenje razbijaju crnilo vode. Na horizontu je rumeno svitanje. Ili se dan gasi? Ovakvu atmosferu znam iz Nastasijevićeve pjesme "Predvečerje": „Žarom zatamni u predvečerje tvar…“. Nešto apokaliptično i nešto lijepo u isto vrijeme. Dakle slika je apokaliptično lijepa. Na crnom nebu zvijezda padalica. Nada da će se želje ipak ispuniti?
O Janinim lokvanjima u katalogu piše: „Dok raste u mulju i zadržava nježnost, kako postojanja tako i kretanja, njegova snaga i izdržljivost daleko su fascinantniji naročito kada se uzme u obzir njegov tanani izgled. Svaki pojedinac kao jedno takvo meditativno tijelo posjeduje sopstveni glas koji se može daleko čuti, ukoliko je njegov izvor dovoljno jak i postojan“. Dakle, Jana nam poručuje da naša duša ima astralno korijenje i usred mraka koji prekriva svijet.
PLUTANJE LIMINALNIM PROSTOROM
Ove slike su očito dio potrage mlade umjetnice. „Konstantan nametnuti imperativ brzine i hiperprodukcije iznjedrio je svoju suprotnost u slici kao ličnu težnju za smirenjem i otklonom od neprirodnog“. Ta lična težnja za smirenjem ne znači da je smirenje i pronađeno. Mada je proces već počeo. Platno „Metanoja“ govori o tome.
Grčki izraz „metanoia“ u prevodu doslovno znači „iza uma“. U hrišćanskom tumačenju dobio je značenje duboke unutrašnje promjene uma, mentaliteta i načina života. Teološki je to pokajanje, odricanje od grijeha, okretanje Bogu. A time i novi početak.
U katalogu se navodi još jedan izraz koji me u ovoj detektivskoj potrazi za duhovnom pozadinom ovakve vrste stvaranja odvodi korak dalje: „Suptilnost postojanja, ali i stvarnog pokreta ove biljke, iskazana je brojnim kadrovima na vodi u izmišljenim liminalnim prostorima. Kroz različite narative, umjetnica pokušava da iskaže bezbroj ličnih utopija“.
Šta je zapravo „liminalnost prostora“? Latinska riječ „limen“ znači prag. Kulturni antropolozi koristili su riječ liminalnost za opis prostora odnosno vremena između obredne smrti i ponovnog rođenja u ritualima inicijacije. Koncept liminalnog prostora označava prelazni, neograničeni prostor koji je dio promjene iz jednog stanja u drugo.
Dakle, mi kao lokvanji plutamo liminalnim prostorom tražeći metanoju. Žudeći za konačnom promjenom i pokajanjem. A gdje je sve to čemu težimo? „Tamo daleko“ sugeriše umjetnica, koristeći najpoznatiji stih srpske rodoljubive pjesme koja govori o čežnji za svojom zemljom, za zavičajem.
Iza listova lokvanja očito se krije duhovna potraga koja se umjetničkom transformacijom pretvara u snoviđenja. U pejzaže našeg unutrašnjeg prostora kojeg često nismo svjesni.
JANIN SVIJET
Jana Stojanović rođena je u 1998. u Beogradu. Završila je 2017. smjer likovnog tehničara u Školi za dizajn. Četiri godine kasnije diplomirala je na slikarskom odsjeku Fakulteta likovnih umjetnosti u Beogradu. Trenutno je na doktorskim studijama i stipendista je Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja. Radi kao asistentkinja na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu u okviru programa za mlade istraživače. Imala je na desetine grupnih i sedam samostalnih izložbi u zemlji i regionu.
Možda najsumornija slika u ovoj seriji zove se „Lični mjehuri“. Kao da je za mizanscenu uzela kadrove iz filma "Istrebljivač" Ridlija Skota ili grafičke novele poput "Grada grijeha" Frenka Milera.
Lokvanj koji kao da porađa crveni lotosov cvijet – iako te dvije biljke nisu rođaci – usred crnih i sivih gromada koje mogu da budu i mračne građevine i zidovi kanjona i litice naših strahova. Ta biljna vertikala postaje simbol života na civilizacijskom đubrištu ili, ako dosljedno primijenimo pravilo da se radi o našim unutrašnjim pejzažima – simbol duhovne obnove usred našeg duševnog otpada opkoljenog strahovima.
Jedva vidljivi prozirni mjehurovi jesu slabašni da bi prizoru nametnuli svoju lakoću i transparentnost. Ali njihovo puko postojanje je ravno čudu.
Razmišljam o tome zašto neko ko još nije napunio tridesetu ima potrebu da zaroni u sumračnu paletu boja tražeći neku vrstu umjetničkog i ljudskog iskupljenja. Sjećam se da sam u svojoj dvadeset i sedmoj godini takođe bio čovjek koji traži smirenje u sve nemirnijem svijetu. Ta želja nas nikada ne napusti, ne stari zajedno sa nama, ne povija se pod teretom iskustva.
Jedina slika koja izlazi iz polutame u žarko podne ima odgovarajući naziv – "Jara".
Bijeli lokvanj, zelena voda, bjeličasto piramidalno brdo i narandžasto nebo, zapravo po melanholiji ne odudaraju od slika tamnijeg spektra. I ovaj duševni krajolik je bezljudan. I u njemu možemo da se izgubimo.
Obišao sam sve radove Jane Stojanović. I ostali naslovi bili su indikativni: „Plodno tlo“, „Bara“, „Creatio ex nihilo“, „Prolazak“, „Predio“.
Sve vrijeme sam očekivao još nekoga, posjetioca ili čovjeka zaposlenog u Parobrodu. Ali tog popodneva imao sam privilegiju da budem sam sa slikama. Bezljudni pejzaži u bezljudnom prostoru. Krckavi parket. Sjene nekadašnjih slavnih stanara – to su ona obličja za koja vam se učini da ste ih zakačili perifernim vidom, a kada pogledate tamo – njih nema.
Prišao sam otvorenom prozoru.
Napolju je avgustovski Dorćol. Jedno sjetno dvorište, sa prizemnom građevinom koju još uvijek nije progutala investitorska pohlepa. Kažem sebi da bih češće trebalo da se ukrcavam na ovaj Parobrod. Imaju bioskopsku salu, džez klub. Odlazim, iza mene ostaje prozor na krmi Parobroda nasukanog na padini koja kao tobogan svojim ulicama stremi ka Dunavu.
Ne mogu a da se ne zapitam: Kakav bih unutrašnji pejzaž naslikao da sam kojim slučajem ostvario želju iz djetinjstva i postao slikar? Moraću da razmislim. Ovo zanimljivo popodne u kojem sam se družio sa slikama Jane Stojanović poklonilo mi je i to čudno pitanje.
Bonus video:
