Subota, 30. avgust - Dogodilo se na današnji dan, tako su nekad - kad je Crna Gora još umjela da pamti - počinjali spikeri...
- Osjećam strah, ali ne svoj nego Crne Gore. I to najveći od svih strahova - strah od nepoznatog. S kojim se, prvi put u dugoj istoriji, nije suočila oružjem nego olovkom. Znam, trebalo bi da se radujem baš zbog te olovke, ali ne umijem. Zbog toga što ne znam je li pisala isključivo srcem. Niti koliki je procenat onih koje je na otkazivanje podrške gospodaru podstakla lukrativna nada - tako sam 30. avgusta 2020. počela ja, na kraju izborne noći koja je odmah nakon zatvaranja birališta proglašena istorijskom.
I jeste bila, ali to što je bilo dostojno istorijskog pamćenja potrajalo je samo do konačnog prebrojavanja glasova.
Razum je u sedmoj deceniji jači od osjećanja, zato sam narednih dana gledala u izborne brojke. I strahovala da u nedjelju veče nije pobijedila samo iskrena želja za slobodom, pravdom i jednakošću.
- Ne mračim ja da bih glasače pobjedničkih stranaka ubila u pojam. Samo mi se čini da će, ako sad izbjegnu euforiju, lakše podnijeti ono što ih tek čeka. Praznu državnu kasu, za početak. Na kraju će, nadam se, dočekati ono za šta su se borili - normalnu, moralnu, zdravu, slobodnu, pravednu, obrazovanu i bogatu Crnu Goru - ostavila sam, zbog onih koji su danima slavili, trunku nade.
I onda se, kako profesija nalaže, samo red niže vratila realnosti...
- Ali, do tog kraja ima najmanje dvadeset godina, ako pobjednici počnu da je grade već ovog ponedjeljka. Čak trideset, ako zakasne samo dva-tri mjeseca. Ako ponove greške bivšeg režima, može i da je ne bude. Ne samo Crne Gore iz naših davnašnjih snova, nego - nikakve.
Zakasnili jesu, i to pola decenije...
I nastaviće da kasne, ukoliko političke elite rogova u vreći uopšte i mogu znati kud su krenule. Ova naša postavgustovska očigledno nije znala.
Prvu Vladu mjesecima je pravila preko nišana, sve dok pobjedu nije ogadila i najnaivnijem pobjedničkom glasaču.
Druga je upucana s leđa, i to u sadejstvu pobjedničkih partija sa opozicijom koja je oružje potegla zato što je Vlada ispunila predizborno obećanje - pobjedničke većine.
Treća Vlada se još drži, uprkos tome što je vlast krhka ako se održava na podilaženju masi. Zato što nakon početnog podilaženja u eurima obavezno uslijedi političko manipulisanje tom istom masom.
Tako to biva kad obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo uporno slijedi iste lidere.
Uprkos tome što lideri svakoga dana u svakom pogledu sve upornije potvrđuju da su, i nakon pet godina, jednako nesposobni da izdrže teret pobjede, jednako nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro i jednako nespremni da preuzmu odgovornost za upravljanje državom...
Ima li nade? Naravno, ona posljednja umire, samo se u dvije posljednje godine gorepomenuti rok od dvadeset godina -udvostručio...
x x x
Nedjelja, 31. avgust - Na petu godišnjicu poraza bivšeg crnogorskog režima dobra vijest stigla je sa Tajlanda...
- Premijerka Paetongtarn Šinavatra smijenjena je zbog kršenja etičkih normi u procurjelom telefonskom razgovoru, tokom kojeg je pokazala poniznost prema bivšem lideru Kambodže Hun Senu, u trenutku kada su obje zemlje bile na ivici oružanog sukoba na granici - saopštio je Ustavni (Vrhovni) sud iz Pnom Pena.
A zašto je ta vijest, šta god da se iza nje krije, zanimljiva za Crnu Goru?
Na prvo čitanje, zbog bliskih veza premijerske porodice Šinavatra sa partijskom familijom višestrukog premijera Đukanovića...
Na drugo, zbog toga što za pet oslobodilačkih, osvježivačkih, demokratskih, razvojnih i - kako god da ih vlast sve zove - godina, kršenje moralnih normi nije (bilo) dovoljan razlog za odlazak sa funkcije.
Ne samo premijera nego ni predsjednika parlamenta, ministara, poslanika, direktora direktorata, sekretara sekretarijata ili bar njihovih zamjenika...
I to ne zbog jednog “procurjelog telefonskog razgovora” nego poplave poniznih - i po državu ponižavajućih - javnih izjava...
I ne (o) bivšem lideru susjedne zemlje, koji je vojno a bogme i politički bespomoćan i u spostvenoj domovini...
Nego o recentnom vođi iz susjedstva, koji je po oba gorepomenuta osnova veoma moćan i u ovoj našoj bespomoćnoj državi...
Zahvaljujući, naravno, koalicionoj poniznosti vladajućih crnogorskih partija i sa njima povezanih lica pred tuđim vlastima ...
I zato vjerujem da, ukoliko naš Ustavni sud ikad postane dovoljno slobodan, pravedan i profesionalan da razmatra kršenje ne samo zakonskih nego i moralnih normi - od državnih organa i institucija ni kamen na kamenu neće preteći, a kamoli koji visoki državni dužnosnik...
x x x
Ponedjeljak, 1. septembar - Poniznost prema tuđem (il)i pred tuđinom nije Crnoj Gori bila nepoznata još od duhovne i svjetovne inauguracije rodonačelnika dinastije Petrović.
Ali ni nju kao državu, ni njene državljane poniznost njihovih vođa nikad nije dovela do takvog poniženja kao između 1988. i 1998. godine...
Toliko je bilo nepodnošljivo to poniženje da su od poniznosti Slobodanu Miloševiću odustali čak i Milo Đukanović i Svetozar Marović...
Momir Bulatović nije, ali jeste odustao od do tada jedinstvenog DPS-a i osnovao Socijalističku narodnu partiju.
U čije je osnove, tj. temelje, bila ugrađena ne samo prethodna desetogodišnja poniznost velikom vođi, nego i njegovoj - istina, tada već dosta skraćenoj - velikoj Srbiji...
Ta partija - takođe dosta skraćena tokom dvije decenije - održala je danas kongres divljenja sebi...
Uprkos tome što je pridjev “socijalistička” iz njenog imena, nakon dolaska na vlast, dobio prošireno glagolsko značenje - socijalno zbrinjavanje partijskih aktivista...
Značenje druge riječi, “narodna”, svedeno je na brigu o samo jednom od pet naroda čijom državom SNP vlada zajedno sa koalicionim partnerima...
A dosadašnjem lideru povjeren je treći mandat, protiv kojega su se njeni poslanici, dok su bili u opoziciji, žestoko borili...
I nemam ništa protiv, nije SNP ni prva ni jedina partija u Crnoj Gori koja je samu sebe unavidjela do - samouništenja...
x x x
Utorak, 2. septembar - Imam, međutim, ne samo protiv nego sam bila i zgranuta, malo zbog zloupotrebe gostoprimstva koju je počinio jedan političar iz inostranstva, a mnogo više zbog ćutanja više od trista pedeset domaćina na kongresu...
“Prenosim vam pozdrave predsjednika SNS Miloša Vučevića, predsjednika Srbije Aleksandar Vučića, 600.000 članova SNS-a i hvala vam što nijedan član SNP-a nije podržao pokušaj obojene revolucije u Srbiji”, rekao je gost iz susjedne zemlje.
U kojoj se Vučić, Vučević, njihov režim, njihova partija i njihova policija bore protiv - djece Srbije i njihovih roditelja.
Otkud znam? Pa sa posljednjih izbora... U toj zemlji registrovano je 6.500.666 birača... Vučićeva vlast je posljednji put uspjela da osvoji ukupno 1.783.701 glas...
Ćutanje pred glasnikom takvog režima znači odobravanje, a takvu poniznost stvarno nijesam očekivala od delegata partije čije se članstvo na crnogorskim ulicama borilo duže od dvije decenije...
Poniznim ćutanjem, (jedno)glasno su ponizili čak i sopstvenu Mitropoliju crnogorsko-primorsku...
“Studenti su budućnost... Podržavamo studente i njihove proteste - riječi su iza kojih je svojim potpisom stao (i) mitropolit Joanikije.
SNP iza svog mitropolita nije...
Ili on više nije njihov, može biti da su više njihovi oni iz budimljansko-nikšićke ili mileševske eparhije...
Možda sa razloga što je objema sjedište u Srbiji, jednoj politički, a drugoj i politički i geografski.
Bonus video:
