Roda se oduvijek povezuje sa lijepim glasima i novim životom. U gotovo svim jezicima ime rode upućuje na rođenje, majčinstvo i ljubav, zato se i govorilo da ove ptice selice donose bebe... Svjetski dan roda obilježava se 24. avgusta.
Simbolika - povratka i blagoslova donosi rodi povlašten status - od drevnog Egipta i grčko-rimske mitologije, gotovo da nema naroda gdje roda nije sveta ptica.
Da je kod Albanaca roda sveta ptica čak i prosječno obrazovan Crnogorac morao bi znati. Makar zbog one rode iz Zogovićeve poezije, iz čudesnog Ali Binaka, pjesma prva: “Zašto mi, zašto mi/ubi na krovu svetu ticu rodu?”
A jedna je roda ovih dana pokazala tragične gabarite neznanja ali i nepostojanja društva i države u Crnoj Gori.
Film Roda ozbiljnog autora Ise Ćosje prikazan je na Džada festivalu u Podgorici. Planiranu projekciju na Zabjelu prekinuli su huligani kojima nije bio po volji - albanski jezik i domovina Ise Ćosje, nezavisna država Kosovo. Film je kasnije prikazan u Sali Kinoteke, uz ovacije prisutnih.
Neobično je da se takav incident desio tamo gdje se desio, jer drastično odudara od autentičnog duha Zabjela. (“Od Topole od Topole, po do Ravne Gore, svi te vole svi te vole, Perko Malisore!”, zabjelska navijačka pjesma.) Svakako bi bilo zanimljivo čuti i reakcije autentičnog tumača zabjelskog postojanja i trajanja - poput doktora Z. Bojovića, autora kapitalnih studija “Zabjelo - juče, danas, sjutra” i “Odakle su došli preci današnjih Zabjelčana”.
U mnogim državama moguće je zamisliti da vas primitivni uličari spriječe u gledanju filma... Ipak, ono što razlikuje normalne države od onih drugačijih je - postojanje načina da se omogući građanski red.
Albanski jezik je maternji jezik značajnog dijela crnogorskih građana, te je to, po svim mjerilima - jedan od “domaćih” jezika u Crnoj Gori. Kako je onda moguće da to bude razlog za ovu vrstu fašizma.
Taj lijepi jezik antičkog zvuka i ritma, jezik naših prvih komšija i velikih pjesnika poput Miđenija i Ali Podrimje, pisaca poput Kadarea, Redžepa Ćosje ili Fatosa Kongolija, zaslužio je mnogo veće poštovanje - i to ne samo od šovinističkih političara i zabjelskih vrana nego i od domaćih političkih trgovaca svake vrste.
Godinama pričam o tome da na Kosovu postoji cijela jedna zanimljiva scena moderne umjetnosti, postoji nekoliko sjajnih slikara, pisaca, muzičara (oba pola), ali, u današnjoj CG vi ne smijete čak ni pomisliti da je nešto od toga dobro ili vrijedno gledanja, čitanja i slušanja. Jer se to, u primitivnoj svijesti koja trenutno politički dominira doživljava kao izdaja. Čega? Kako može upoznavanje sa ljudima biti - izdaja, što je “izdajničko” u potrebi da se drugi čuju? Da se oslušne svijet, blizak a “zabranjen”.
Sjećate se parole “Kad se vojska na Kosovo vrati”. Je li to prirodna konstrukcija? Ako je nešto vaše, i to vaše srce, što će vam vojska? Stvari stoje malo drugačije - zapravo uvijek je to (povratak vojske) bila mantra, iza koje se krije mnogo sulude fantazije, političkog mraka i golog nasilja.
Stevan Dedijer je svojevremeno u intervju za Vijesti pričao o majkama koje su dvadesetih godina prošloga vijeka, nakon stvaranja Jugoslavije, djecu vodile na beogradsku željezničku stanicu da se veselo prate vozovi puni dobrovoljaca koji su išli na Kosovo. “Idu naši da tamane Šiptare”, bilo je objašnjenje majki svom potomstvu.
Kažem, vojska zapravo - ništa ne znači.
Kada jednom, a taj čas će izvjesno doći, odnos prema Kosovu izađe iz zone političke histerije, biće vrijeme za mnoga pitanja, i važne uvide.
Uostalom, nije dobro kada jedno društvo postane talac najprimitivnijih, politički nezrelih, najprizemnijih, onih koji odbijaju elementarnu komunikaciju.
I ono najvažnije: ova roda je ipak sletjela i u Podgoricu. Vrane je nisu spriječile.
Bonus video:
