Četrnaestog septembra, nakon što je Marku Rubiju, američkom državnom sekretaru, pokazao masivne, 2.000 godina stare kamene blokove Zapadnog zida na najsvetijem mjestu u Jerusalimu, Benjamin Netanjahu je izjavio da je savez između njihovih zemalja "jak i postojan kao kamenje… koje smo upravo dotakli". Nažalost, Netanjahu nije u pravu.
Kako postaje izolovan zbog rata u Gazi, Izrael se sve više oslanja na Ameriku. Tokom tekuće Generalne skupštine UN stari prijatelji, uključujući Australiju, Britaniju, Kanadu i Francusku, priznaće palestinsku državu, iako širenje izraelskih naselja na Zapadnoj obali čini stvarnu državnost sve manje vjerovatnom. Amerika je jedina prepreka između Izraela i status izgnanika imao bi strašne posljedice po njegovu diplomatsku, pravnu i vojnu bezbjednost.
Uprkos samouvjerenim tvrdnjama Netanjahua da su odnosi s Amerikom savršeno čvrsti, oni to nisu. Premijer je razljutio Trampovu administraciju i ignoriše pukotine koje su duboko u temeljima saveza. Demokratski glasači već dugo polako odustaju od najpovlaštenijeg američkog saveznika, a oni republikanski takođe sve više gube povjerenje. Iznenadni gubitak podrške američkog naroda bio bi katastrofa za Izrael - malu zemlju od 10 miliona ljudi u opasnom i neprijateljskom okruženju.
Rezultati istraživanja javnog mnjenja u Americi su zapanjujući. Udio Amerikanaca koji podržavaju Izrael naspram Palestinaca na najnižem je nivou u posljednjih 25 godina. Godine 2022, 42% odraslih Amerikanaca imalo je nepovoljno mišljenje o Izraelu; sada takvo mišljenje ima 53% njih. Nedavna anketa YouGov/Economist pokazuje da 43% Amerikanaca vjeruje da Izrael sprovodi genocid u Gazi. U posljednje tri godine nepovoljna mišljenja o Izraelu među demokratama starijim od 50 godine porasla su za 23 procentna poena. Među republikancima mlađim od 50, podrška je podijeljena, u poređenju sa 63% za Izrael 2022. Između 2018. i 2021. udio evangelista mlađih od 30 godina koji su podržavali Izraelce naspram Palestinaca pao je sa 69% na 34%. Ispitivači vjeruju da je taj pomak trajan.
Da bismo razumjeli zašto je ovo važno, treba se vratiti u godine kada je američka veza s Izraelom bila snažna kombinacija vrijednosti i interesa. Obje zemlje su demokratije koje su osnovali pioniri u potrazi za utočištem od progona. Obje su vjerovale da je njihova zemlja izuzetna: jedna kao "blistavi grad na brdu", druga kao "svjetlost narodima". Istovremeno, njihovi interesi su se preklapali. Tokom Hladnog rata, Izrael je bio bedem protiv sovjetske ekspanzije u arapskom svijetu. Poslije raspada Sovjetskog Saveza, i dalje su bili saveznici, protiv Irana. Nakon napada 11. septembra 2001, ujedinjavala ih je mržnja prema islamističkom terorizmu.
Šta je pošlo naopako? Za demokrate, problem je u vrijednostima - posebno među mladima. Demokrate imaju tendenciju da projektuju svoje nezadovoljstvo američkom istorijom ropstva i neokolonijalizma na ugnjetavane Palestinaca i izraelske doseljenike, iako je poređenje nategnuto. Ovo je pogoršano pomjeranjem izraelske politike udesno. Osim toga, Netanjahu je čvrsto smjestio Izrael u republikanski tabor, djelimično u nadi da će republikanci napadati svaku demokratsku administraciju koja bi ga pritiskala zbog naselja ili mirovnih pregovora.
Pad podrške među republikanskim glasačima nije toliko stvar sukobljenih uvjerenja koliko različitih interesa. Bijes zbog korišćenja novca poreskih obveznika za podršku Ukrajini preliva se na oko 300 milijardi dolara koje je Amerika dala Izraelu od nezavisnosti 1948. Izraelski udari na Katar i Siriju potkopali su Trampove pokušaje stvaranja regionalnog mira. Predvođeni predsjednikom koji zna gdje je novac, neki iz donorsko-finansijske elite okreću se ka zalivskim monarhijama.
Rat u Gazi sve ovo je pogoršao. Kada Amerikanci vide fotografije izgladnjele djece, s pravom se zgroze. Neki republikanski komentatori, poput Takera Karlsona, negoduju na samu pomisao da bi Izrael, napadom na Iran, mogao uvući Ameriku u još jedan rat na Bliskom istoku. Kad god se Izrael kritikuje, njegovi branioci ispaljuju optužbe za antisemitizam - ne uvijek opravdano. Pretjeranom upotrebom, jedna gnusna optužba gubi svoju oštrinu. To je loše za Jevreje svuda, uključujući i one u Izraelu.
Optimisti će ovo nazvati zastrašivanjem. Izraelske i američke vlade su se i ranije sukobljavale. Njihovi vojnici su bliži nego ikad, borili su se zajedno u junu prvi put protiv Irana. Kada rat u Gazi završi i novi izraelski premijer stupi na dužnost, izraelski interes za bliskost s Amerikom ponovo će se nametnuti. Izraelska prevaga na Bliskom istoku značiće da Amerika ne može sebi priuštiti da ga ignoriše, tvrde oni.
To je izraz samozadovoljstva. Dugoročne promjene u javnom mnjenju opasnije su od svađa između vlada. Iako sporo dobijaju zamah, teško ih je preokrenuti. Kada glasači promijene mišljenje, politički tabui mogu iznenada da se sruše. Čak i danas, neki izraelski analitičari strahuju da će Džozef Bajden biti posljednji američki predsjednik koji je instinktivno cionistički nastrojen.
Vojna podrška zasniva se na desetogodišnjem sporazumu. Trenutni, koji Izraelu obezbjeđuje 3,8 milijardi dolara godišnje, ističe 2028. i o njemu bi trebalo da se pregovara iznova. Ali Izrael brine da će Tramp odbiti da preda novac i nastoji da prepakuje sporazum i predstavi kao "partnerstvo". Novac je manje važan od dijeljenja tehnologije i garantovanja pristupa naprednom oružju - naročito u ratu.
Nova vizija
Pogrešno je pretpostaviti da bi Netanjahuov nasljednik mogao da popravi stvari. I Izrael je demokratija; i to podijeljena, u kojoj mnogi glasači prihvataju nacionalističko-religijsku desnicu. Gaza će ostati otvorena rana, čak i kada se borbe završe. Moćne frakcije odlučne su da proširuju naselja i anektiraju Gazu i dijelove Zapadne obale.
Ove nedjelje Netanjahu je govorio o Izraelu kao o "super-Sparti" koja je spremna da stoji sama. Dok Izrael ratuje u Gazi i napada arapske prijestonice po volji, on računa da će ga vojna dominacija nad Bliskim istokom učiniti bezbjednijim. Ta mišićava, autarkična vizija tragična je zabluda. Ona bi na kraju mogla da otjera njegovog nezamjenjivog zaštitnika. Nijedna strateška greška za Izrael ne bi bila opasnija.
Bonus video:
