Jedna od bitnih odrednica nacije svakako je nacionalni osjećaj. Nacionalni osjećaj možemo odrediti kao osjećaj pripadnosti određenoj grupi-naciji, koji je stečen procesom socijalizacije kroz koji se primaju jezik, tradicija i kultura određene nacije i preko kojeg se pojedinac poistovjećuje s grupom-nacijom, njenim vrijednostima i interesima. Jedno od standardnih određenja je i ono A. Smita (1973): „Nacionalni osjećaj je svijest o pripadnosti naciji i osjećaj solidarnosti s njenim članovima; takođe želja za jačanjem, slobodom i jedinstvom nacije”.
Etnički ili nacionalni identitet obično je rezultat zajedničkog porijekla, političke, kulturne i lingvističke istorije neke zajednice. Dok je nacionalni osjećaj, prije svega, psihološki osjećaj pripadnosti koji se oblikuje unutar jedne određene nacionalnosti. Pojedinac preuzima kulturu, oblike ponašanja i vrednovanja, osjeća se kao jedan od pripadnika određenog nacionalnog kolektiviteta. Psihološki aspekt nacije ponajprije je osjećaj pripadnosti, zajedništva, sistem stavova prema vlastitoj nacionalnosti. Koliko god taj osjećaj nije konstitutivni element nacije u smislu uzročnosti, nastanka, on je konstitutivan u smislu trajanja i djelovanja nacije kao cjeline.
Nacionalni osjećaj i identifikacija su funkcionalni za pojedinca, kao i za samu nacionalnu zajednicu, budući da omogućava integraciju na osnovu nacionalne pripadnosti. Međutim, u složenim multietničkim društvima nacionalni osjećaj kao pozitivan element nacionalne integracije i formiranja pojedinca nerijetko se pretvara u svoju patologiju, u nacionalnu isključivost, etnocentrizam, šovinizam. Vjerovatno da je tačka razgraničenja u onom momentu kada se uz pozitivan odnos prema vlastitoj naciji, ispoljava i negativan odnos prema drugima.
Nacionalna isključivost je posmatranje svih društvenih pojava isključivo kroz činjenicu pripadnosti vlastitoj naciji. Pripadnost naciji okosnica je svega, a njezin interes, koji je kod nacionalne isključivosti totalan i zahvata sve aspekte života, primarni je kriterijum društvenog vrednovanja. Nacionalna isključivost je zatvaranje unutar grupe i suprotstavljanje drugim grupama. Ako je kriterijum socijalnog kontakta isključivo nacionalna pripadnost pojedinca, ako se pojedinc kao ličnost prosuđuje prema nacionalnoj pripadnosti i ako se pripadnici drugih nacionalnosti doživljavaju kao homogena, nama suprotstavljena grupa, tada smo suočeni s nacionalnom isključivošću. Nacionalna isključivost je gubljenje vlastitog identiteta i podvrgavanje grupi. Budući da je nacionalno ishodište svega, grupa daje podršku i podstiče pojedinca koji stiče svoju vrijednost isključivo preko nacionalne identifikacije. Identitet i vrijednost pojedinca gube se, postoji samo „mi“ u suprotnosti s „onima“, s tim da smo „mi“ oličje svih vrlina, a „oni“, naravno, svega najgorega. Taj osjećaj „mi“, koji je inače jedan od bitnih kriterijuma formiranja grupe, u konfrontaciji s drugima, onemogućava individualnu afirmaciju, djelovanje pojedinca kao subjekta, ali zato ujedno omogućava kompenzaciju individualnih slabosti grupnim “kvalitetima”.
Nacionalna isključivost je dominacija emocionalnog prosuđivanja i potiskivanja racionalnog. Nacionalne predrasude izrazito su emocionalno zasićene. Zamjenom ličnog identiteta identitetom grupe-nacije, u oštroj suprotnosti prema drugim grupama, kod pojedinca dolazi do snažnih emocija, odbacuju se razumsko rasuđivanje, kritičnost i svi argumenti i, kako kaže, Supek „pojmovno mišljenje i moralna odgovornost nalaze se u najnižoj osjeci“. To je stanje euforije kada masa, parola, poklič usmjeravaju ponašanje.Jedna poslovica kaže: „Kad se razvijaju zastave, sav razum je u trubi!“
U isključivom pristupu, tražeći opravdanje za dominantni položaj i privilegije određenih društvenih grupa, insistira se na antropološko-rasnim teorijama. Po tim teorijama čovjek i čitava društvena grupa određeni su biološkim nasleđem, u okviru kojeg postoje genetske razlike koje uslovljavaju pripadnost i sposobnost naroda na dominantnu poziciju.
U vezi s tim pristupom teško je ne prihvatiti davno izrečene riječi Džona Stjuarta Mila (1848): „Od svih vulgarnih oblika bježanja od razmatranja posljedica efekata socijalnih i moralnih uticaja na ljudsku svijest, najvulgarniji je onaj koji pripisuje raznolikost u ponašanju i karakteru urođenim, prirodnim razlikama“.
Zagovornici koncepcije etnocentrične superiornosti ističu: „čitava naša istorija dokazuje da je naš narod hrabar, pošten, radan, nadaren i da zaslužuje da služi kao primjer drugim narodima, da vlada drugim narodima, koji su od njega gori, a uspijevaju samo lukavstvom i pokvarenošću“. Takođe, naučna saznanja ukazuju da je do određene mjere izvjestan etnocentrizam stalna osobina svih naroda koji, selektivnom interpretacijom istorije, njeguju mitove i legende slavne prošlosti, nacionalnih junaka, pobjeda i mučeništva. Pa, ipak, kada takva glorifikacija poprimi oblike euforičnog uzdizanja sebe u suprotnosti prema drugima, u stvari radi se o jednom od pokazatelja nacionalističkog sindroma. Uvijek je prisutna svojevrsna grandomanija, odnosno fenomen super kompenzacije i stvaranja nacionalne mitologije. Dokazi superiornosti vlastite nacije pronalaze se iz jednog segmenta istorije ili kulture, zanemarujući sve ostale činjenice i fenomene koji bi ih mogli dovesti u pitanje. Takva ideološka i politička doktrina u svojoj krajnjoj konsekvenci političke primjene dovodi do poznate maksime „krvi i tla“, odnosno do genocida nad čitavim narodima.
I, na kraju, lijepo i podsticajno zvuče riječi iz preambule statuta organizacije Unesko: „Budući da ratovi započinju u svijesti ljudi, u svijest ljudi treba ugraditi odbranu mira!“
Autor je politikolog i član DANU
Bonus video:
