Prije pet godina, napisao sam članak o proslavi 75. godišnjice Ujedinjenih nacija. Naslov - “Nesrećan rođendan UN” - rekao je sve. Sada UN pune 80 godina, ali moja tadašnja kritika ostaje relevantna i danas: značaj organizacije stalno opada.
Godišnji septembarski sastanak svjetskih lidera u Njujorku, koji je nedavno završen, važan je ne toliko za rad UN (vrlo ih je malo u oblasti sprečavanja ili okončanja ratova), već kao mjesto za sve vrste bilateralnih i multilateralnih sastanaka na visokom nivou. To je kao Davos, ali za diplomate.
Same UN su postale žrtva hronične malaksalosti, uzrokovane prvenstveno obnavljanjem rivalstva velikih sila. Trenutna globalna situacija je daleko od 1990. godine, kada se, nakon iračke invazije i okupacije Kuvajta, svijet ujedinio pod okriljem UN.
Tada su SSSR i Kina sarađivali sa Amerikom. Danas Rusija i Kina sprečavaju UN da igraju svoju pravu ulogu u okončanju rata u Ukrajini, u kome je Rusija glavni učesnik i uzrok. Ozbiljna neslaganja unutar Savjeta bezbjednosti UN sprečavaju konstruktivno rješavanje većine glavnih pitanja, uključujući narastajući nuklearni arsenal Sjeverne Koreje, nuklearne ambicije Irana, rat u Gazi i druge globalne sukobe.
Ujedinjene nacije nisu uspjele da se promijene. Sumnjam da je iko, prilikom stvaranja Savjeta bezbjednosti (najvažnijeg tijela UN), zamišljao da će postati ono što danas vidimo. Većina bi se složila da Kina i Sjedinjene Države treba da zadrže stalna mjesta sa pravom veta. Ali neko bi se mogao zapitati zašto Rusija, čija je ekonomija manja od brazilske ili kanadske i čiji postupci nisu u skladu sa Poveljom UN, zaslužuje takvo mjesto.
Mnogi bi takođe osporili argumente u prilog zadržavanja ovih mjesta za Britaniju i Francusku. Japan, Njemačka (ili EU), Indija i niz drugih zemalja takođe bi imale svoje pristalice. Ali barem jedna od pet trenutnih stalnih članica bi se protivila bilo kakvim promjenama, pa se nikada ne bi došlo do značajnih promjena.
Van Savjeta bezbjednosti, UN rijetko zaslužuje pohvale. U tijelima koja su osmišljena da ih štite, one uključuju zemlje koje krše ljudska prava. Nisu uspjele da se suprotstave Kini kada je kineska vlada odbila da sarađuje i spriječila ozbiljnu istragu o porijeklu pandemije kovida-19. Birokratija UN prečesto ne funkcioniše na osnovu zasluga, već kao globalni sistem za “unutrašnje grupe”. Odgovornost je rijetka.
A sada se Amerika - pokretačka snaga stvaranja UN, zemlja domaćin i najveći pojedinačni donator tokom njenog postojanja - distancira od organizacije. Pod predsjednikom Donaldom Trampom, Amerika je povukla svoju podršku multilateralnim naporima po širokom spektru pitanja (globalno zdravlje, globalna trgovina, klimatske promjene, ljudska prava) i čak je dovela u pitanje vrijednost svjetskog poretka čijem je stvaranju toliko doprinijela.
Bliski istok je postao poseban primjer nedostataka UN. Dugogodišnje predrasude prema Izraelu, koje su nastale mnogo prije izraelskih akcija u Gazi, sprečavaju UN da igraju centralnu ulogu u naporima za rješavanje sukoba na Bliskom istoku. Nedavni događaji su pogoršali situaciju: nekoliko zemalja, uključujući Francusku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanadu i Australiju, tempirale su svoje priznanje palestinske države tako da se poklopi sa godišnjim otvaranjem sastanaka UN.
Iza ovog koraka stoji duboka i razumljiva frustracija ne samo zbog izraelskih akcija u Gazi i na Zapadnoj obali, već i zbog njihove sopstvene nemogućnosti da utiču na izraelske akcije i percipirane pasivnosti Amerike i njene nevoljnosti da obuzda Izrael. Priznavanje Palestine je najbolje (ili najmanje) što su ove vlade smatrale da mogu da urade.
Ali razumljivost njihovih postupaka ne znači nužno i mudrost. Jedan od problema je što je odluka o priznavanju palestinske države samo riječi koje ne poboljšavaju izglede za okončanje rata u Gazi ili za stvarno stvaranje održive palestinske države.
Postoji ozbiljniji problem: ovo priznanje prijeti da pogorša već lošu situaciju, jer pojačava osjećaj Palestinaca da ne moraju da zasluže svoju državnost konstruktivnim akcijama i izjavama (a kamoli pregovorima sa Izraelom). Uz to, dalje priznavanje palestinske državnosti vjerovatno bi izazvalo reakciju izraelske vlade koja očigledno ne bi bila pogodna za dugoročni mir.
Trampov nepredvidiv govor u UN nije bio dobro prihvaćen zbog njegovih napada na Evropu (zbog imigracije) i poricanja klimatskih promjena. Ali neke od njegovih kritika UN bile su osnovane. Bio je u pravu kada je izjavio: “Imaju tako ogroman - enorman! - potencijal. Ali nisu ni blizu realizacije tog potencijala. U osnovi (barem za sada), sve što oni rade jeste da pišu pisma sa zaista jakim riječima koje niko potom ne ispunjava”.
Dok god UN ne budu spremne da učine više, nastaviće da budu po strani, a jaz između globalnih problema i sposobnosti UN da se njima pozabave će se povećavati. Prije pet godina, zaključujući svoj članak, napisao sam: “Argumenti za multilateralizam i globalno upravljanje su jači nego ikad. Ali, bilo to dobro ili ne, veliki dio toga mora se desiti van UN”. Nažalost, danas ne vidim razlog da preispitam taj zaključak.
Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor Odjeljenja za planiranje politike u Stejt departmentu (2001-2003)
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
