Odluke sve više osnovnih škola u Hrvatskoj – na tragu srodne regulative u nizu obrazovnih institucija brojnih država – da novim Pravilnicima o kućnom redu učenicima onemoguće korištenje mobitela, pametnih satova i ostalih sličnih tehnoloških gedžeta tijekom boravka u školama, očekivano izazivaju oprečne reakcije.
Na jednoj su strani oni koji podržavaju takvu odluku, smatrajući kako bi trebala biti uvedena kao obaveza i u svim ostalim školama, uključujući i srednje, te fakultete. Jedan od glavnih argumenata podržavatelja jest da će se time unaprijediti pažnja i povećati koncentracija učenika u nastavi.
Na drugoj su strani pak oni što takvu odluku vide kao besmislenu, svojevrsnu borbu s vjetrenjačama, konzervativan i promašen potez izvan konteksta svoga vremena. Takvi će ustvrditi da je potpuno retrogradno odbacivati tehnologiju, posebice onu suvremenu, osobnu i “pametnu”, te da ju je umjesto toga potrebno na promišljene i inovativne načine uključivati u procese suvremenog života, pa tako i u obrazovanje.
Ništa lakše do složiti se s takvim stavovima. Uostalom, iskustva povijesti daju nam pregršt argumenata u prilog tezama o progresivnim učincima tehnologija, kada ih se usvoji i implementira na načine primjerene pripadajućim društvenim kontekstima.
No lakonski ustvrditi kako bi, umjesto zabranjivanja, bilo učinkovitije “pametnu” tehnologiju i umjetnu inteligenciju naprosto uključiti u obrazovne procese, trenirati i testirati njihovu praktičnu primjenu u nastavi, istovremeno pokazuje potpunu neupućenost u neposredne okolnosti i izazove s kojima se akteri obrazovanja pritom neposredno susreću.
Smatrati da se forme i sadržaji mreža poput TikToka ili Instagrama mogu tek tako iskoristiti kao učinkovita didaktička pomagala, može samo netko tko nikad nije bio u razredu ili predavaonici, u poziciji predavača, profesora ili nastavnika.
Umjesto poboljšanja pažnje i koncentracije učenika, u praksi će se zapravo desiti samo to da će taj dio kognitivnih procesa biti dodatno preusmjeren sa živih nastavnika u trodimenzionalnom prostoru učionice, na digitalne ekrane u rukama i pred očima učenika.
Da, generička umjetna inteligencija koja za sada uglavnom funkcionira po modelu velikih jezičnih modela, jest i može biti itekako koristan alat za komparativnu analizu podataka, pronalaženje i provjeravanje izvora, pa čak zanimljiva i za usporedbu interpretativnih narativa, onda kada je u rukama osposobljenih i odgovornih osoba.
No za mlade ljude u formativnim razdobljima života, u obrazovno-nastavnim sustavima oblikovanima tako kako jesu – ne kao mjesta osobne i kolektivne emancipacije i postupne subjektivacije, već kao trening centri za brza usvajanja vještina prilagođenih tzv. tržištu rada – cijela ta priča najčešće završava u kopi-pejst prečacima pukih izvršavanja zadataka.
Bonus video:
