Krajem 2010. (Vijesti, 13. 10. 2010) objavio sam tekst pod naslovom ”Ima li ovdje Turaka”? Tekst je bio motivisan tadašnjim događanjima i počinjao je ovim uvodom: “Bacaju se bombe, pale se muslimanske prodavnice. Puca se po kafićima sa riječima ‘Ima li ovdje Turaka’, prisjeća se turobnih pljevaljskih dana ljeta 1992. godine Ljubica Beba Džaković. Danas, nepune dvije decenije kasnije (odnosno, tri i po decenije kasnije), može izgledati da je pitanje ‘Ima li ovdje Turaka’ neznaveno, nepismeno i plod mašte polupijanih bradatih ratnika željnih dokazivanja i nacionalnog samopotvrđivanja. Sigurno je da su ‘oslobodioci’ znali da su Turci otišli iz Pljevalja daleke 1912. godine, kao što je i Ratko Mladić znao da ih više nema u Srebrenici, pa je ipak ušavši u ovaj grad izjavio: ‘Evo nas 11. jula 1995. u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog srpskog praznika poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru’... U vrijeme najžešćih političkih previranja 90-ih, poklici poput ‘Milo - Turčine, Amfilohije - Turčine’... bili su usmjereni ka omalovažavanju političkog protivnika i slanju političke poruke koja asocira na neki prastari grijeh. Dakle, najveći paradoks pitanja ‘Ima li ovdje Turaka’ je u tome što ono očigledno ima smisla čim se postavlja u kontinuitetu od odlaska Turaka sa ovih prostora do današnjih dana. Smislenost, besmislenog pitanja i njegove korijene možemo pronaći u važnim sferama ovdašnjih društava: tradiciji, politici i obrazovnom sistemu.”
Tradicija po prirodi stvari nužno u sebi mora sadržavati - arhetip. Zato su nedavna događanja na Zabjelu - moderna paradigma fašizma. Ne, samo zbog toga što je najavljen (ne slučajno, lažnom tvrdnjom) jednog neozbiljnog političara o 100.000 turskih emigranata u Crnoj Gori, nego i vidljivim ćutanjem nadležnih institucija u odnosu na takvu laž. Dakle, problematična emigraciona politika je mnogo koštala Crnu Goru (primjer Herceg Novi) i svi ćemo se složiti da se ona i danas vodi nepromišljeno i neprofesionalno. Jer “Medo” nije vidio nikakvu “opasnost” od daleko većeg broja drugih koji su ušli u Crnu Goru, nego su targetirani “Turci”. Zašto? Pa zbog toga što su oni “tradicionalni arhetip - neprijatelja”. I zbog toga što pojam “Turčin” u modernoj varijanti fašizma nije samo pojam koji se vezuje za etničke Turke, niti državljane Turske, već je to fraza (Ooo, Turci!!!) iz nedavnih ratova koja se vezuje za Bošnjake, Albance, Rome i sve pripadnike islamske vjere sa ovih prostora.
Tu ima mnogo dilema o tome da li je crnogorska”kristalna noć” navodno spontana reakcija nesavjesnih građana u odnosu na sukob nekih lica u nekom podgoričkom kafiću, ili smišljeno izrežirana akcija koja u pozadini sakriva mnogo toga. Šta ako objektivna i nezavisna istraga pokaže da nije bilo nikakvog “napada turskih državljana”, nego obratno, da su možda oni napadnuti? Šta je policija kazala o tome? Ne. Crnogorska “ kristalna noć” je ideološki pripremljena akcija neofašista inicirana, po nekima sa strane, ali i dalje bez odgovora šta se zaista desilo u tom “ kafiću” i zašto je toliko bilo važno za sve medije da je jedna strana u tom sukobu bila sastavljena od emigranata iz “Turske”. Možete li zamisliti današnju Njemačku u kojoj boravi preko 3 miliona Turaka da zbog nekog sukoba u kafani rulja izađe na ulice sa povicima “Ubij Turčina”. Pri tome, ta država baštini “kristalnu noć”, ali se istovremeno od nje ideološki udaljila nekoliko svjetlosnih godina. Ovako je opravdano sumnjati da, u vremenu kada je Erdogan prodao (“ne dao, ne poklonio, dronove Kosovu”, što bi Vučić, koji municiju prodaje Izraelu, kazao “zamislite da radnici koji proizvode municiju ostanu bez plate”), u vremenu kada novopazarski studenti širom Srbije razbijaju klerofašistički narativ “o Turcima”, jer noćivaju po manastirskim konacima i bivaju dočekani kao ljudi, odnosno kao “svoja djeca”, i vremenu kada se približava 1. novembar, dan koji prijeti neofašistima da će ostati bez argumenata o “virtuelnom neprijatelju”.
Jer, kada neofašisti izgube smisao da nešto “brane”, oni gube smisao postojanja. Zato je teško povjerovati u neku spontanost, samoorganizovanost, činjenicu da se tek tako nađe 50 bezbol palica na jednom mjestu i mnogo toga još. Ideološki podmladak “sedmog bataljona” upravlja MUP-om i on duguje odgovore na prosta pitanja. Zašto se hapsi 45 lica umjesto učesnika sukoba, zašto se nije na licu mjesta pružio adekvatan odgovor eventualnim nezadovoljnicima? Ovako se čini da je režija, koja stoji duboko u pozadini, ili željela da se obračuna unutar “svoje kuće” ili je izlila prljav veš na ulice sa namjerom da se obračuna sa nekim (za sada nepoznatim protivnikom). Ili prosto da se nanese neka “šteta” društvu i državi?
U čitavoj toj cirkuskoj predstavi, najinteresatnija je pozicija Bošnjačke stranke. Oni “vole Erdogana i Turke”, ali se boje Vučića, jer u evropskoj asocijaciji narodnih stranaka ništa ne govore o aktuelnoj temi isključenja SNS-a iz evropske porodice stranaka. Oni su za vlast koja uporno ponižava, diskriminiše i targetira djelove naroda koje navodno ”predstavljaju” i pri tome uporno tvrde ”da se narodu može pomoći samo ako ste dio vlasti”. Zaboravljaju da je ova formulacija djelimično tačna, ali samo ako ste partner, a ne poltron vlasti. Ako ste partner u vlasti, bilo je bezbroj prilika da to i pokažete, dok poltroni brinu o foteljama i vode politiku “ne talasaj”. Zamislite da ministar inostranih poslova izuzme svoje mišljenje i istupi iz vlade koja ukida bezvizni režim za državljane Turske, ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog toga što bi, ako bi Turska primijenila princip reciprociteta, to bilo pogubno za naše studente (Crna Gora ima najveću kvotu u odnosu na sve druge zemlje Balkana), na brojne pacijente koji spas traže u Turskoj.
Ne daj Bože da možda razmisle da su bar 30% onih od 13.000 Turaka koji borave u Crnoj Gori, potomci bar 50% onih koji su, ili oni, ili njihovi roditelji, protjerani, prognani odavde? Šta bi “vojvoda” kazao kada bi se primijenile iste mjere prema Rusima, Ukrajincima ili Srbima kojih ima 10 puta više od Turaka u Crnoj Gori? Zaprijetio bi napuštanjem vlasti? Moguće, ali vlast ne bi ostavio. Zato, nije suština biti ili ne biti u vlasti koja (ne)zavisi od vas? Suština je odbijanje da budeš dio fašističke ideologije koja se izliva na ulicama, a osmišljava u kabinetima.
Malo podsjećanje za zaboravne: Prilog br. 1: Novembar 1924. Laž - da su Boška Boškovića (“ubili Turci” odnosno Jusuf Mehonjić) rezultirala je epilogom da u Vraneškoj dolini, više nema”Turaka”. Noviji primjer br. 2: Danilovgrad 14. april 1995. “Dvojica maloljetnih Roma silovali djevojčicu neromske nacionalnosti iz Danilovgrada”. Epilog: Romi, uz podršku policije protjerani iz Danilovgrada. Šta je poenta? Ne u tome što u svakom narodu ima potencijalnih vinovnika krivičnih djela, koji treba da odgovaraju po zakonima zemlje u kojoj žive. Nego u tome da tamo gdje nema vlasti ili je ona dio toga, rulja preuzima ulogu sudije. To se jednostavno zove FAŠIZAM.
Da li su radnje jevrejske ili turske ili nekog desetog, to je manje važno. Mnogo je važnije od samog “povoda” ima li dovoljno onih koji su spremni da se suprostave tom zlu. Sudeći po današnjoj Crnoj Gori, ona antifašizmu kao svojoj najdragocjenijoj modernoj tekovini, dnevno sprema i pravi opijelo. I zato, Crnom Gorom mora ponovo da se čuje njen tradicionalni poklik: ”Smrt fašizmu!”
Bonus video:
