Ne mrze svi politički lideri kad se karikaturisti sprdaju s njima. Neki od njih čak te radove ponosno drže u svojim kancelarijama. Ali to su obično političari demokratske orijentacije, ne autoritarni lideri čija moć zavisi od kulta ličnosti.
Američki predsjednik Donald Tramp, demokratski izabrani lider sa snažnim autokratskim sklonostima, nije u stanju da podnese podsmijeh. Neki kažu kako je njegova odluka da se kandiduje za predsjednika bila reakcija na šale koje je 2011. tadašnji predsjednik Barak Obama zbijao na njegov račun na tradicionalnoj godišnjoj večeri za izvještače iz Bijele kuće. U to vrijeme Tramp po tom pitanju nije mogao ništa da učini. Sada je, kao predsjednik, u prilici da pokuša da ućutka one koji mu se podsmijavaju.
Televizijska kuća Ej-Bi-Si, u vlasništvu Diznija, u septembru je, pod pritiskom predsjedavajućeg Savezne komisije za komunikacije (FCC), obustavila emitovanje kasnovečernjeg šoua komičara Džimija Kimela, koji redovno kritikuje Trampa. Tramp je ovo pozdravio kao “sjajnu vijest za Ameriku”. To je onda izazvalo takvu lavinu protesta - prema izvještajima, pretplatu na Dizni+, Hulu i ESPN otkazalo je 1,7 milion ljudi - da je 7 dana kasnije Kimelova emisija vraćena u programsku šemu. Svejedno, Tramp je zaprijetio oduzimanjem licence televizijskim mrežama koje prikazuju emisije u kojima komičari prave viceve na njegov račun.
Tramp ne griješi kad prepoznaje moć humora. Francuski filozof Volter, jedan od najvećih satiričara svih vremena, jednom je primijetio: “Samo sam jednom uputio molbu Bogu, i to kratku: ‘O, Gospode, učini da moji neprijatelji ispadnu smiješni’”. Ismijavanjem se razotkrivaju hipokrizija, preuveličavanja, lažljivost i samoljublje - što sve spada u standardne trikove kojima se autoritarni lideri služe.
U prošlosti su monarsi i moćno plemstvo razumijevali da ismijavanje može da posluži kao neophodni korektiv sklonosti dvorjana da laskaju vladarima. Za to su bile zadužene dvorske lude, kojima je bilo dopušteno da se na račun vladara nekažnjeno sprdaju - barem do izvjesne mjere. Ali to je bilo moguće zato što su ih svi tretirali kao blente koje ne predstavljaju nikakvu prijetnju po one u čijim rukama je moć.
Još od antičkog Rima satiričari i komičari su imali dvije glavne mete. Prva su ideje - kako sekularne, tako i vjerske svetinje. To je bio Volterov omiljeni teren. On je obožavao da se podsmijava Katoličkoj crkvi, koju je smatrao korumpiranom institucijom koja tlači ljude širenjem praznovjerja. “Religija je nastala kad je prvi prevarant sreo prvu budalu”, govorio je on.
Budući da satiričari, od Voltera do Kimela, često ismijavaju etablirane autoritete, moglo bi se pretpostaviti da je ova vrsta humora generalno gledajući “progresivna”, ili čak ljevičarska. Ali zapravo se najubojitiji satiričari mogu naći među konzervativcima. Džonatan Svift je, recimo, bio žustri branitelj Anglikanske crkve. Za konzervativnog komičara nema sočnije mete od smjernih pretenzija idealista, čija je žustrina zalaganja za promjene često nespojiva sa smislom za humor. Komedija više leži skepticizmu i sumnjičavosti nego strasnom zalaganju za plemenite ciljeve.
Druga vrsta satire usmjerena je na ličnosti onih na vlasti. Hrabri su oni komičari koji se usuđuju da ukažu na to da je car go. Kao što je Bob Dilan jednom zapisao: “Čak i predsjednik Sjedinjenih Država katkad mora nag da bude” (stih iz pjesme It’s Alright, Ma (I’m Only Bleeding) iz 1965, prim.).
Ova vrsta podsmijeha rijetko je ubitačna kad su u pitanju obični političari. Ali autoriteti monarha i autokratskih lidera zavise od aure oko njih. Ljudi im se pokoravaju jer vjeruju da su kraljevi, kraljice i diktatori nepobjedivi. Velika pozornica moći vladaru je podjednako važna koliko i nasilje kojim se prijeti nepokornima. Kad komičari to uzmu za metu, usput razotkrivajući takve lidere kao budalaste razmetljivce, time upućuju izazov samom izvoru apsolutne moći.
Hitlera je razbjesnjelo remek-djelo Čarlija Čaplina iz 1940, “Veliki diktator”. Čaplin nije morao da razotkriva ubilačku prirodu fašizma: bilo mu je dovoljno da Hitlera i Musolinija prikaže kao budaletine. Po demagoga ništa nije pogubnije od toga da mu se smijete.
U liberalnim društvima poput SAD, Velike Britanije ili Francuske, lideri - uključujući kraljeve i kraljice - moraju da istrpe izvjestan nivo podsmijeha. Karikaturisti iz 18. i 19. vijeka često nisu imali milosti. Tomas Roulandson (1756-1827) je princa od Velsa portretisao kao pijanog neotesanca. Onore Domije (1808-1879) je kralja Luja-Filipa prikazivao kao opsceno pretilog.
Poput tračerskih listova i žute štampe, ovakva vrsta omalovažavanja bila je cijena koju je bilo potrebno platiti u ime slobode izražavanja. To je svakako slučaj u Americi, gdje Prvi amandman nudi široku zaštitu slobode govora - veću nego u bilo kojoj drugoj zemlji. Javne ličnosti mogu da budu kritikovane, parodirane, ismijavane, pa čak i optuživane za štošta - sve dok nije moguće dokazati kako iza toga stoji “istinska zla namjera”.
Pokojni češki režiser Miloš Forman, koji je 1968. emigrirao u SAD, 1996. je snimio film “Narod protiv Larija Flinta”. U njemu je prikazana pravna bitka između Flinta, vlasnika pornografskog magazina ”Hasler”, i Džerija Folvela, televizijskog evanđeliste koji je Flinta tužio zbog emocionalnog stresa pretrpljenog nakon što je u ”Hasleru” objavljena parodična reklama u kojoj Folvel prepričava seksualni odnos s vlastitom majkom. Vrhovni sud je 1988. jednoglasno presudio da emocionalni stres nije dovoljan razlog da se negira Prvim amandmanom zagarantovano pravo na izražavanje kritičkih stavova o državnim zvaničnicima i drugim javnim ličnostima.
Forman, izbjeglica iz komunističke Čehoslovačke, bio je zahvalan Americi na Prvom amandmanu, koji mu je omogućio da prikaže kako je jedan ljigavi pornograf tjerao sprdnju sa jednim poznatim vjerskim liderom. Ako Trampu uspije da ućutka ljude koji mu se javno podsmijavaju, zemlja u kojoj su Forman, preminuo 2018. godine, i milioni drugih jednom našli slobodu prestaće da postoji.
(Copyright: Project Syndicate, 2025; prevod: radar.rs)
Bonus video:
