Postalo je gotovo rutinski da se svaka godina završi razgovorom o “polikrizi” i da se prizna kako je teško predvidjeti budućnost koja se čini bremenitom rizikom od novih ratova, pandemija, finansijskih kriza i razaranja izazvanog klimatskim promjenama. Pa ipak, 2025. godina je ovoj mješavini dodala jedinstveno toksičan sastojak: povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću, čija je nepredvidiva, nezakonita politika već preokrenula poslijeratnu eru globalizacije. Suočeni sa tolikim haosom i neizvjesnošću, možemo li sa sigurnošću reći bilo šta o tome kuda se kreću američka i svjetska ekonomija?
Jedno možemo reći - američka ekonomija ne ide tako dobro kao što bi Tramp, uvijek prevaran, želio da nas uvjeri. Otvaranje radnih mjesta je gotovo u zastoju, što nije iznenađenje, s obzirom na to da Tramp na neviđene načine sije neizvjesnost i slabi ekonomiju.
U pogledu ponude radne snage, njegova najzloćudnija politika bio je frontalni napad na imigrantske radnike (i američke radnike tamnije boje kože uopšte). Masovne deportacije - sprovode ih maskirani agenti Imigracione i carinske službe (ICE) koji otimaju ljude sa ulica - uništile su najvažniji izvor dodatne ponude radne snage u vrijeme kada domaća opada. Ovo je važno za sve, jer Amerikanci ne samo da zavise od imigranata u industrijama, od poljoprivrede i građevinarstva do ugostiteljstva i njege, već su imigranti i izvor potražnje. Pa ipak, sada se mnogi Amerikanci druge boje kože, čak i građani SAD, plaše da napuste svoje domove, da ih ICE ne bi oteo i zlostavljao.
Negativni efekti Trampovog neselektivnog smanjenja državnih budžeta proširili su se i na cijelu ekonomiju. Postoje multiplikativni efekti kad vlada smanjuje aktivnosti, baš kao što ih ima i kod proširenja, a u trenutnom kontekstu troškovi su pojačani zbog nepredvidivosti samog procesa. Nekompetentan, nesiguran pristup administracije posijao je još veću neizvjesnost i izazvao obazrivo ponašanje kod preduzeća i potrošača.
Trampove tarife - one uvedene ili one kojima prijeti - i druge povremene politike trebalo bi da budu definisane kao ono što i jesu: veliki šok za ekonomiju kada je riječ o ponudi. Tarife su besmisleno dodale neizvjesnost troškovima proizvodnje i cijenama koje potrošači plaćaju kada kupuju, onemogućavajući preduzećima da se uključe u bilo kakvo ozbiljno dugoročno planiranje.
A to su tek kratkoročni efekti. Dugoročni izgledi američke ekonomije djeluju još mračnije, sve zahvaljujući Trampu. Zar nije američka komparativna prednost uvijek počivala na tehnologiji i neograničenom visokom obrazovanju? Atakujući na istraživanja i pokušavajući da univerzitete liši federalnih sredstava, osim ako se ne povinuju njegovim zahtjevima, Tramp američkoj ekonomiji puca u nogu.
Kao što su brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju naglašavali, “bogatstvo naroda” leži u institucijama, a prije svega u vladavini prava. Ali Tramp gazi vladavinu prava i na njeno mjesto dovodi iznuđivački režim sklapanja dogovora (i samostalnog poslovanja), gdje se vladine preference (poput izvoznih dozvola za Nvidiju ili subvencija za Intel) daju u zamjenu za udio u budućem profitu kompanije. Trampove mete za iznudu će se vremenom, naravno, smanjivati. Ali mnoge zemlje, prepoznavši opasnost oslanjanja na SAD, već teže novim trgovinskim aranžmanima.
BUDUĆNOST JEDNE ILUZIJE
Zašto onda BDP i dalje raste (mada ne tako snažno kao u mandatu predsjednika Džoa Bajdena), berza dostiže nove maksimume, a inflacija ostaje ispod nivoa na koje su kritičari upozoravali? Postoji nekoliko objašnjenja za ovaj očigledni rast. Što se tiče berze, bum je zapravo veoma uzan, uglavnom koncentrisan na nekoliko tehnoloških giganata: Alphabet, Amazon, Apple, Meta, Microsoft, Nvidia i Tesla.
Pa ipak, procjene vrijednosti ovih kompanija odražavaju očekivanja dugoročnih monopolskih profita koji se možda nikada neće ostvariti. (Ovo posebno važi za Teslu, zbog podrške Ilona Maska Trampu, što je odbilo mnoge potrošače.) Ja sam među mnogim komentatorima koji današnje procjene vide kao proizvod “balona”, onog koji je održavao ne samo berzu već i cijelu ekonomiju. Masivna kapitalna ulaganja u vještačku inteligenciju nadoknađivala su slabost u ostatku ekonomije. Ali kao i svi takvi “baloni”, i ovaj će na kraju pući. Kada tačno, niko ne može da nagađa; ali pošto se toliki dio ekonomije oslanja na jedan sektor, kolaps će se neizbježno široko osjetiti.
Osim toga, ako vještačka inteligencija uspije na način koji njeni zagovornici predviđaju, biće to najava drugih ozbiljnih problema, jer će tehnologija vjerovatno zamijeniti mnoge radnike i izazvati još veću nejednakost. Dodajte tome smanjenje vlade koje traže pseudotehnološki libertarijanci Silicijumske doline, i čovjek može samo da se zapita šta će održati američku ekonomiju u narednim godinama.
Što se tiče inflacije, postoji jednostavno objašnjenje zašto ona još nije naglo porasla. Za početak, Trampove carine generalno nisu bile toliko visoke koliko je u prvo vrijeme prijetio da će biti (iako je kaznena carina od 50% nametnuta Indiji, zemlji koju su SAD tretirale kao prijatelja prije Trampovog povratka, šokantno oštra). Uz to, efekti carina se često osjećaju sa značajnim zakašnjenjem. Mnoge kompanije su se uzdržale od podizanja cijena čekajući da vide šta će njihovi konkurenti učiniti, a neke će odlagati poskupljenja dok se zalihe robe koju su kupile prije carina ne iscrpe. Ali ako bi Trampove prijetnje carinama na kinesku robu zaista bile uvedene, to bi bila druga priča. U stvari, poremećaj lanaca snabdijevanja mogao bi da dovede do povećanja cijena koje premašuje same carine.
To me dovodi do najvažnijeg pitanja: koja bi se zemlja dobrovoljno potčinila hirovima ludog kralja? Stvar nije u tome da SAD imaju monopol nad ključnim mineralima ili rijetkim zemnim elementima, bez kojih bi se moderno industrijsko doba srušilo. Nije ni u tome da nema tržišta negdje drugdje. Zakon ponude i potražnje funkcioniše podjednako dobro sa Sjedinjenim Državama ili bez njih.
Kao što su nas Adam Smit i Dejvid Rikardo učili, ekonomski rast leži u iskorišćavanju komparativnih prednosti i ekonomije obima. A kako nas je učio Tramp (i ruski predsjednik Vladimir Putin), oslanjanje na nepouzdane trgovinske partnere može biti izuzetno nepovoljno. Osim toga, SAD nisu toliko važne kao što su nekada bile. Trenutno pokrivaju manje od 10% globalnog izvoza. U postameričkoj globalnoj ekonomiji, profiti nekih firmi će patiti, dok će druge imati koristi. Neki radnici će morati da pronađu alternativno zaposlenje, a drugi će pronaći novu potražnju za svojim vještinama.
Naravno, kratkoročno neće biti lako. Ali u novoj globalnoj ekonomiji koja će se pojaviti na duži rok, Amerika će izgubiti svoju hegemoniju. Upravo u tom pravcu idemo dok ulazimo u narednu godinu života u kome smo ostavljeni na milost i nemilost hirovima ludog predsjednika. Tranzicija je već počela, i iako će globalni ekonomski rast patiti, posljedice mogu biti manje bolne nego što mnogi misle. U Evropi će, na primjer, investicije u ponovno naoružavanje - još jedan nusproizvod Trampove samodestruktivne politike - pružiti značajan podsticaj.
Možda će odlučujući trenutak doći sa srednjoročnim izborima u SAD, u novembru 2026. Izbori koji ne bi bili slobodni i pošteni onoliko koliko bi se očekivalo od istinske demokratije (čega se mnogi plaše) označili bi mračnu prekretnicu. Ali ako rastuće nezadovoljstvo Trampovim ekonomskim upravljanjem i klizanjem zemlje ka autoritarizmu dovedu do toga da demokrate ponovo preuzmu barem jedan dom Kongresa, to će biti prekretnica u drugom smjeru. U svakom slučaju, SAD i svijet bi se suočili sa još najmanje dvije godine ekonomske nekompetentnosti i neizvjesnosti.
Autor je američki ekonomski ekspert; dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju; profesor je na Univerzitetu Kolumbija; bio je glavni ekonomista Svjetske banke (1997-2000)
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
