Pisati o 2025. godini iz američke perspektive istovremeno je i lako i teško. Lako je zato što ima toliko toga što se može izabrati. A teško je - iz istog razloga.
Na unutrašnjem planu, čak i kratka lista obuhvatila bi: najdužu obustavu rada savezne vlade u istoriji; nacionalni dug koji je premašio 38 biliona dolara; upornu inflaciju, uz rast nezaposlenosti i nejednakosti u uslovima ubrzanog, vještačkom inteligencijom podstaknutog ekonomskog rasta; porast političkog nasilja; nastojanja da se južna granica zatvori za ilegalnu imigraciju, praćena masovnim deportacijama; raspoređivanje jedinica Nacionalne garde u Los Anđelesu i nekoliko drugih američkih gradova; napade na univerzitete i programe namijenjene promovisanju različitosti; uvođenje ogromnih uvoznih carina; smanjenje zaposlenosti u javnom sektoru, uključujući Američku agenciju za međunarodni razvoj (USAID); značajno ukidanje finansiranja naučnih istraživanja.
Ni spoljnopolitička dešavanja nisu bila manje važna. Sjedinjene Države pridružile su se Izraelu u pokretanju oružanih napada na iranska nuklearna postrojenja, čime je tamošnji program naoružanja unazađen za više godina. Američka diplomatska inicijativa nije donijela mir u Gazi, ali je dovela do oslobađanja izraelskih talaca i hiljada palestinskih zatvorenika, kao i do krhkog, nepotpunog prekida vatre. Još jedan diplomatski napor, usmjeren na okončanje rata između Rusije i Ukrajine, za sada takođe nije donio mir, ali je uspio da Ameriku približi Rusiji i dodatno je distancira od Evrope.
Bliže kući, kod Venecuele je koncentrisano snažno američko vojno prisustvo, a više od 20 brodova koji su navodno prevozili drogu bilo je napadnuto; istovremeno je djelimično blokiran izvoz nafte, kako bi se izvršio pritisak na tamošnju vladu da prepusti vlast. U više navrata, predsjednik Donald Tramp je dovodio u pitanje suverenitet Kanade, Grenlanda, Paname i Kolumbije. Sjedinjene Države povukle su se iz Svjetske zdravstvene organizacije i iz globalnih napora za borbu protiv klimatskih promjena. Istovremeno, promovisale su proizvodnju fosilnih goriva i smanjile izdvajanja za energiju vjetra i sunca. Inicijative osmišljene da promovišu demokratiju i ljudska prava u drugim zemljama uglavnom su ukinute.
Posljedica? Tokom 2025. godine pojavila se značajna neravnoteža moći, kako unutar SAD, tako i u svijetu.
Na domaćem planu, prva godina drugog Trampovog mandata izdvojila se po pretjeranom nametanju primata izvršne vlasti. Tramp je potpisao stotine izvršnih uredbi i hiljade pomilovanja, smjenjivao javne funkcionere čija je uloga bila da samostalno i nezavisno prosuđuju, vršio pritisak na druge da se povinuju njegovoj volji i pokretao pravnu odmazdu protiv onih koje je doživljavao kao političke neprijatelje. Iznenadno rušenje Istočnog krila Bijele kuće kako bi se napravilo mjesto za veliku balsku dvoranu, kao i naglo preimenovanje Kenedi centra, bili su simbolični primjeri Trampovog odbacivanja ne samo pristojnosti, već i propisanog postupka i institucionalnog nadzora.
Jednako upadljiva kao Trampovo ispoljavanje moći bila je i nespremnost republikanaca u Kongresu da predsjednika stave pod kontrolu, kao i popustljivost koju mu je iskazao Vrhovni sud. Nijedan predsjednik još od Frenklina D. Ruzvelta nije akumulirao toliki stepen kontrole, ali za razliku od FDR, koji je kao opravdanje za svoje postupke mogao da navede Veliku depresiju i Drugi svjetski rat, Tramp nije naslijedio nikakvu vanrednu situaciju. On je jednostavno djelovao - a drugi su pristajali.
Trampovo nesputano predsjednikovanje u suprotnosti je s američkom političkom tradicijom. U središtu američke vlasti i demokratije nalazi se ideja kontrole i ravnoteže - da tri grane savezne vlasti treba zajednički da upravljaju i da obezbijede da nijedna pojedinačna grana ne dominira. To je u potpunosti zakazalo: Tramp djeluje, malo ko reaguje.
U inostranstvu, Tramp je posvetio neviđenu pažnju zapadnoj hemisferi - što se može tumačiti kao produžetak politike bezbjednosti zemlje, na području gdje se ukrštaju problemi droga, imigracije i trgovine - kao i promovisanju komercijalnih interesa širom svijeta.
Ova strategija značila je udaljavanje SAD od saveznika i prijatelja u Evropi i Aziji, i zbližavanje sa Rusijom i Kinom. U rezultatu, ravnoteža moći pomjerila se u korist zemalja koje su donedavno smatrane stvarnim ili potencijalnim protivnicima.
U budućnosti će biti znakovito šta će Vrhovni sud odlučiti o Trampovom priznavanju vanrednih ovlašćenja kao opravdanju za njegovu obilatu upotrebu carina, koje su mu glavni ekonomski instrumenti. Isto tako, razjasniće se i to da li će republikanci u Kongresu pokazati sve veću spremnost da se distanciraju od Trampa, što bi se moglo dogoditi ukoliko procijene da on postaje politički teret.
Još važniji biće izbori za Kongres u novembru 2026. Istorija sugeriše da će, s obzirom na Trampov nizak rejting podrške, stranka koja nije na vlasti - u ovom slučaju demokrate - vjerovatno osvojiti mandate, preuzimajući kontrolu nad Predstavničkim domom. Time bi dobili mogućnost ne samo da onemoguće zakonodavne inicijative Bijele kuće, već i da istražuju aktivnosti administracije. Tramp je veoma zainteresovan da izbjegne takav ishod. Pitanje nije samo da li će demokrate pobijediti na slobodnim i fer izborima, već i da li će izbori biti zaista slobodni i fer. To je neočekivani test za američku demokratiju i to samo nekoliko mjeseci nakon što će ona navršiti 250 godina.
U inostranstvu, Trampovo fokusiranje na zapadnu hemisferu i na svrgavanje režima Nikolasa Madura u Venecueli znači da će Evropi i Aziji biti posvećeno manje pažnje, a manje će biti i sredstava za balansiranje Rusije i Kine. Ovaj ishod biće još izraženiji ukoliko Tramp, kako bi ostvario svoje ciljeve, odluči da dodatno pojača upotrebu vojne sile protiv Venecuele.
To, naravno, dovodi do pitanja šta su SAD spremne da učine u odnosu na Rusiju i Kinu. Nema znakova da će Trampova administracija Ukrajini pružiti vojnu, ekonomsku i diplomatsku podršku koja joj je potrebna da ubijedi ruskog predsjednika Vladimira Putina da vrijeme nije na njegovoj strani i da više rata neće donijeti više rezultata. A upravo je to ono što je neophodno za održavanje ravnoteže moći i odvraćanje od dalje ruske agresije u Evropi.
Slično tome, postoje sumnje u Trampovu spremnost da stane uz američke prijatelje i saveznike u Azijsko-pacifičkom regionu, posebno uz Tajvan. Njegova planirana posjeta Kini u proljeće 2026. mogla bi da pokaže da li mu je želja da smanji američki trgovinski deficit važnija od očuvanja ravnoteže moći u regionu ključnom za budućnost svijeta.
Sistemi koji su van ravnoteže obično imaju tendenciju da se razvijaju ili u pravcu dalje neravnoteže, ili prema novom ili obnovljenom balansu. Ono što je Tramp spreman i sposoban da učini u velikoj će mjeri odrediti ovaj tok - a time i istoriju ove epohe. Zato 2026. obećava da će biti ključna godina za SAD i za svijet.
Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor Odjeljenja za planiranje politike u Stejt departmentu (2001-2003)
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
