Ruski patriotski blogeri i ratni dopisnici - grupa koja najviše podržava "specijalnu vojnu operaciju" zemlje u Ukrajini - trenutno su ogorčeni. Administracija američkog predsjednika Donalda Trampa poslala je snage da napadnu ruskog saveznika Venecuelu, kidnapuju njenog predsjednika Nikolasa Madura i zaplijene naftni tanker koji plovi pod ruskom zastavom. Rusija bi, viču oni, trebalo da potapa američke brodove, ili čak da lansira nuklearne rakete na svoje neprijatelje. Ali ruski predsjednik Vladimir Putin nije čak izdao ni zvanično saopštenje o tom događaju.
Naravno, Ministarstvo spoljnih poslova je - bez i trunke ironije - osudilo američku "oružanu agresiju" na Venecuelu kao "neprihvatljivo kršenje suvereniteta nezavisne države". Uz to, Putin rijetko odmah reaguje na velike događaje i radije posmatra kako se oni razvijaju pa u skladu s tim odmjerava svoj odgovor. Takav pristup ponekad djeluje promišljeno i samouvjereno, ali u ovom slučaju može odavati utisak slabosti - ili bar duboke neizvjesnosti.
Prije napada na Venecuelu, Putin je djelovao prilično sigurno u pogledu položaja Rusije u Ukrajini. Tramp je promovisao "mirovni plan" očigledno naklonjen Rusiji i vršio snažan pritisak na ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da povuče ukrajinske snage sa teritorija koje kontrolišu. Kada se tome dodaju ponovljeni ruski udari na ukrajinsku energetsku infrastrukturu, koji su usred zime doveli do stalnih nestanaka struje, Putin je bio uvjeren da će Ukrajina uskoro biti spremna da prihvati njegove mirovne uslove.
Ali nedavni potezi Trampove administracije doveli su u pitanje tu Putinovu procjenu. Sjedinjene Države i dalje tvrde da je mir u Ukrajini prioritet, a njihovo nedavno obećanje bezbjednosnih garancija Ukrajini neće podrazumijevati američku čizmu na terenu - što je nešto čemu bi se Rusija snažno protivila. Iako se presretanje ruskog tankera može tumačiti kao pokušaj ponižavanja Putina, Trampova administracija tvrdi da je zapravo riječ o venecuelanskom brodu, koji je, da bi izbjegao zapljenu, nosio rusku zastavu, te da su dvojica ruskih članova posade puštena na slobodu.
Ipak, Trampova administracija je nesumnjivo nezadovoljna time što Rusija odbija da u potpunosti prihvati mirovni plan iznesen u novembru. Kako se navodi, Tramp je sada dao "zeleno svjetlo" dugo odlaganim propisima koji bi uveli oštre nove sankcije Rusiji i zemljama koje svjesno kupuju rusku naftu ili uranijum podiglo carine i do 500%.
Putin svakako ne želi da ostavi utisak slabosti, a isto tako ne želi ni da rizikuje dodatno zaoštravanje odnosa sa Sjedinjenim Državama. Otuda i njegovo ćutanje. Ali njegova spremnost da trpi pritiske ima svoje granice. Sada je pitanje da li će Trampova administracija biti dovoljno uporna da utvrdi gdje se te granice nalaze.
Mnogi zapadni posmatrači smatraju da je sada trenutak da se pritisak na Rusiju dodatno pojača - ne samo kroz zaoštravanje sankcija, već i isporukom većih količina oružja Ukrajini i udarima na rusku "flotu iz sjenke", tj. mrežu naftnih tankera koji se služe raznim obmanjujućim taktikama kako bi izbjegli zapadne sankcije. Zelenski je otišao toliko daleko da je indirektno ohrabrio Trampa da svoj venecuelanski "model" primijeni ne samo na Rusiju, već i na Čečeniju.
Iako je pomisao da bi Tramp poslao američke snage u Rusiju krajnje nerealna, očigledan uspjeh operacije u Venecueli osokolio je jastrebove u njegovom najužem okruženju. "Mi smo supersila", nedavno je insistirao Stiven Miler, zamjenik šefa kabineta Bijele kuće, i "ponašaćemo se kao supersila".
Ovakav nasilnički mentalitet povećava vjerovatnoću da će Sjedinjene Države preći granicu koju Putin smatra neprihvatljivom - recimo, masovnim gađanjem ruskih naftnih brodova, pokušajem nametanja drakonskih mirovnih uslova Rusiji ili podsticanjem nemira, kao što to čine u Iranu.
Putin ima malo opcija za odmazdu protiv Sjedinjenih Država. Ako američka ratna mornarica poželi da zaplijeni naftni tanker, prisustvo ruskih naoružanih stražara na brodu, pa čak ni raspoređivanje ruskih ratnih brodova u blizini, to neće spriječiti. Jedini stvarni adut Rusije jeste njen nuklearni arsenal. I mada Putin uvijek može da uputi nuklearni ultimatum Trampu, on možda neće biti shvaćen ozbiljno. Ruske prijetnje imale bi veću težinu kada bi bile izrečene u sadejstvu s vojnom silom poput Kine, ali Kina raspolaže i čitavim nizom drugih poluga - uključujući kontrolu nad globalnim snabdijevanjem rijetkim zemnim elementima - koje može da upotrijebi protiv SAD.
Ipak, Putin je već posegnuo za zveckanjem nuklearnim oružjem. Ako bude gurnut do tačke u kojoj procijeni da mu je jedina opcija da pokrene nuklearni napad, Sjedinjene Države će bez sumnje uzvratiti istom mjerom. Sve dok rat u Ukrajini traje, rizik od apokaliptičnog scenarija ostaće povišen.
Što se tiče Zelenskog, on bi trebalo da bude obazriv. Putin možda ne želi direktno da se suprotstavi Trampu, ali nakon što su SAD zatvorile Madura, mogao bi da odluči da pokaže kako i Rusija može isto da učini svojim neprijateljima - posebno nakon navodnog napada dronom na Putinovu rezidenciju u sjevernoj Novgorodskoj oblasti. Ruske vlasti tvrde da je Ukrajina pokušala takav napad, što je vlasti Moskve navelo da najave spremnost za odmazdu i promjenu svoje pregovaračke pozicije u vezi sa mirovnim pregovorima. Ukrajina je, međutim, odbacujući bilo kakvu umiješanost u taj napad, nazvala te tvrdnje pokušajem Rusije da sabotira pregovore o miru.
Jedno je sigurno - ruski napadi na ukrajinsku energetsku infrastrukturu će se nastaviti, kao što će se nastaviti i Putinovo ćutanje o Venecueli.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku
Copyright: Project Syndicate, 2016. (prevod: N. R.)
Bonus video:
