U svom eseju “Ekonomske mogućnosti za naše unuke”, iz 1930. godine, veliki ekonomista Džon Mejnard Kejns tvrdio je da je “čovječanstvo na putu da riješi svoj ekonomski problem”. Zahvaljujući akumulaciji kapitala i tehnološkom napretku, životni standard je na uzlaznoj putanji rasta koja će, kako je Kejns vjerovao, “borbu za opstanak” okončati u roku od jednog vijeka.
Izgledi da se ovaj ekonomski problem riješi užasnuli su Kejnsa. Čovječanstvo će, napisao je, biti “lišeno svoje tradicionalne svrhe”. Kejns je bio zabrinut zbog “prilagođavanja navika i instikata običnog čovjeka, usađenih u njega tokom bezbroj generacija, koje će možda morati da odbaci u roku od nekoliko decenija”. Kejns je predviđao da će se društvo suočiti sa “opštim nervnim slomom”.
Ovog Kejnsovog teksta sjetio sam se dok sam čitao važnu novu knjigu Brinka Lindzija, “Trajni problem: Neizvjesnost tranzicije od masovnog izobilja do masovnog procvata” (The Permanent Problem: The Uncertain Transition from Mass Plenty to Mass Flourishing). Lindzi, viši potpredsjednik u Niskanen centru, tvrdi da se Kejnsovo predviđanje ostvarilo: bogate liberalne demokratije su u suštini riješile problem materijalne sigurnosti - i sada doživljavaju nervni slom.
Lindzi opisuje kako stanovnici bogatih demokratija pate od gojaznosti, zavisnosti od mobilnih telefona i opada im vještina pismenosti, koeficijent inteligencije i rezultati SAT testa. U poređenju sa prethodnim generacijama, imaju lošije mentalno zdravlje, manje bliskih prijatelja, provode više vremena sami i imaju manje seksa. Manje je vjerovatno da će se udati/oženiti, rađati djecu i posjećivati vjerske službe, dok je veća vjerovatnoća da će se predozirati drogom. Ova društva pokazuju pad dinamike, sporiji rast produktivnosti, povećanu klasnu nejednakost, smanjeno povjerenje u vlast i opadajuću podršku liberalnoj demokratiji.
“Biću otvoren”, piše Lindzi, “društvo se raspada.”
Lindzijeva procjena se poklapa sa stavom postliberalnih komentatora da je demokratski kapitalizam iscrpljen, te da je neuspjeli eksperiment i da je postao prepreka ljudskom prosperitetu.
Ali, kapitalizam nije iscrpljen. Argumenti da jeste oslanjaju se na široko rasprostranjenu zabrinutost, tokom posljednjih godina prošle decenije, oko sposobnosti razvijenih zemalja da nastave sa inovacijama. Ali u našem vremenu čuda, ova zabrinutost djeluje potpuno pogrešno. Pogledajte GLP-1 ljekove za dijabetes i gubitak težine, ili brzi napredak u liječenju bolesti opasnih po život, uključujući Alchajmerovu bolest i rak. Tu je i generativna vještačka inteligencija (AI), koja će, čak i prema najpesimističnijim prognozama, u narednoj deceniji značajno povećati dugoročne stope rasta produktivnosti.
Iako postliberalna kritika identifikuje mnoga područja koja izazivaju stvarnu zabrinutost, ona ne govori cijelu priču: u mnogim važnim i širokim mjerama, bogata demokratska društva se snalaze bolje nego ikada ranije. Na primjer, očekivani životni vijek u SAD ponovo raste nakon što pada tokom pandemije; sada je duži nego što je bio 1990-ih, kada je podrška neoliberalizmu bila na vrhuncu. Uz to, stopa smrtnosti od srčanih bolesti u SAD pala je za 66% od 1970. do 2022. godine, a stopa nasilnog kriminala u zemlji prepolovljena u posljednje tri decenije.
Do 2021. godine, američka domaćinstva su imala do tada neviđen pristup informacijama: 95% je posjedovalo računar, a 90% je bilo povezano na širokopojasni internet. Radnici imaju znatno više dana odmora nego u prošlosti. Od 1980. do 2013. godine, broj smrtnih slučajeva među putnicima u vazdušnom saobraćaju pao je sa 100 na 100 milijardi putničkih milja na manje od 1.
Da li je masovno bogatstvo dovelo do “kolapsa” društva? Teško. Pedesetih godina 19. vijeka, američko društvo nije bilo toliko prosperitetno i bilo je u mnogo gorem stanju, do te mjere da je 1861. godine izbio Građanski rat. Francuska je danas mnogo stabilnija nego što je bila tokom Vladavine terora. Globalno, društvo je bilo stabilnije (i mnogo bogatije) 2010-ih nego 1910-ih.
Kejns je 1930. godine napisao da čovjekov “trajni problem” nije borba za egzistenciju, već pitanje “kako - da bi živio mudro, prijatno i dobro - iskoristiti svoju slobodu od hitnih ekonomskih briga i kako iskoristiti slobodno vrijeme koje su mu nauka i složena kamata pružile”.
Postliberalni komentatori smatraju da je demokratski kapitalizam ovdje zakazao. Izgleda da se Lindzi, koji dijeli većinu njihovih kritika, ali sebe (koliko znam) i dalje smatra liberalom, slaže i piše: “Kada je izazov bio suzbijanje materijalne oskudice, kapitalizam je donio rezultate; ali sada, kada je zadatak da se materijalno obilje transformiše u široko rasprostranjeno duhovno bogatstvo, on posustaje.”
Ali Kejns (i Lindzi) su napravili ključnu konceptualnu grešku pretpostavljajući da borba za egzistenciju prethodi borbi za dobar život. Bilo bi tačnije smatrati da se one dešavaju istovremeno. Na kraju krajeva, ozbiljna moralna filozofija datira još iz 5. vijeka prije nove ere, a stari Grci nisu postigli punu materijalnu sigurnost.
Na individualnom nivou, to vidimo u našim životima. Mlade porodice vrijedno rade na stvaranju i povećanju tokova prihoda, ali njihovi životi nisu ograničeni samo na to. Oni osjećaju težinu “hitnih ekonomskih briga” dok istovremeno pokušavaju da žive mudro i dobro.
I ne, ne bi trebalo da zaključimo - kako je Kejns predvidio, a Lindzi potvrđuje - da je borba za egzistenciju iza nas. Na tom nivou, ove, 2026. godine život je mnogo skuplji nego što je bio 1799, kada je tada šezdesetsedmogodišnji Džordž Vašington, basnoslovno bogat čovjek za svoje vrijeme, umro od bolesti grla koju bismo danas lako liječili aparatima za disanje i antibioticima. U tom smislu, nismo riješili “ekonomski problem” - i vjerovatno nikada i nećemo - jer će lista roba i usluga koje se smatraju osnovnim potrepštinama kontinuirano rasti i širiti se.
Ali dvije stvari su tačne: u poređenju sa našim precima, živimo u svijetu materijalnog izobilja. I ne živimo tako mudro ili tako dobro kao što bismo mogli. Ali prvo nije uzrokovalo drugo. Svako društvo se borilo da odgovori na pitanje kako dobro živjeti. Mi smo pali ljudi u palom svijetu. I nastojimo da objasnimo ovo stanje otkako su Adam i Eva protjerani iz Rajskog vrta. A znamo i da su savremeni postliberalni mislioci takođe u ozbiljnom problemu jer su njihovi argumenti tako očigledno pogrešni.
Autor je direktor studija ekonomske politike na American Enterprise Institute
Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)
Bonus video:
