S obje strane ograde Bijele kuće ne nedostaje potencijalnih nervnih slomova. Priča se da je osoblje Bijele kuće blizu kolapsa - skaču od jedne predsjedničke krize do druge, pokušavajući se sve to vrijeme sakriti od predsjednika koji viče na njih. S druge strane ograde Bijele kuće, veći dio Vašingtona posmatra raspad predsjedništva, a čak ni Demokrate ne uživaju u tome pretjerano.
Predsjednik koji je naizgled izvan kontrole čini da se svaki obazriv građanin osjeća u najboljem slučaju nelagodno.
Pouzdani izvještaji koji dolaze iz Bijele kuće ukazuju na to da predsjednik provodi veći dio dana gledajući vijesti na televiziji i bjesneći zbog sadržaja (s jednim izuzetkom: kanalom Fox News) i na pomoćnike jer dozvoljavaju da se takve stvari dešavaju. Pomoćnici pokušavaju izbjeći saopštavanje loših vijesti predsjedniku iz straha da će on vikati na njih.
Inkriminišući prekršaji
Vijest da je zamjenik državnog tužioca Roda Rosenštajna (koji je morao spašavati vlastiti ugled) imenovanje posebnog savjetnika Roberta Milera neće puno popraviti raspoloženje predsjednika Donalda Trampa. Miler, ugledni bivši direktor FBI-ja, će neko vrijeme održavati u životu istragu o tome da li su učesnici Trampove kampanja ili njegovi politički partneri bili u dosluhu s Rusijom u svojim nastojanjima da Tramp bude izabran. To je pitanje koje jasno odvlači pažnju Trampu - i on se ne usuđuje pokušati otpustiti Milera. Ali ako, kako stoji u Rosenštajnovoj najavi, Miler bude ograničen na istraživanje „federalnih zločina“, veća pitanja će proći neispitana. Postoje inkriminišući prekršaji koji nisu krivična djela.
Zaista, najnovija oluja je počela kada je Tramp 9. maja iznenada otpustio direktora FBI-ja Džejmsa Komija. Taj potez je prenerazio tako mnogo ljudi u Bijeloj kući i izvan nje jer je došao niotkud i bez dobrog objašnjenja. Prvo zvanično objašnjenje za otpuštanje Komija trajalo je cijela dva dana. Trampovi pomoćnici su tvrdili da je predsjednik reagovao jer je Rosenštajn izrazio duboku zabrinutost zbog načina na koji je Komi upravljao istragom o održavanju privatnog e-mail servera Hilari Klinton. Ali onda je Tramp rekao Lesteru Holtu s NBC-ja da je otpustio komija zbog "ove stvari s Rusijom“.
U ovom rijetkom naletu iskrenosti - da se nadao da će otpuštanje Komija usmjeriti istragu u smjeru dosluha - Tramp je možda priznao ometanje pravde. Takvo ometanje predstavljalo je jednu od optužbi koje su prijetile Ričardu Niksonu kada je podnio stavku, da se ne bi suočio sa sigurnim opozivom u Predstavničkom domu i osudom Senata. Nevjerovatni Trampovi pogrešni proračuni - naivno vjerovanje da bi mogao uništiti istragu, ili da će Demokrate podržati njegov potez jer su i dalje ljuti na Komija zbog načina na koji je tretirao Klinton - dali su uvid u njegov odbojni način rasuđivanja.
Dodatak mogućoj optužbi za ometanje pravde je nevjerovatno otkriće od utorka prošle sedmice da je, sredinom februara, na dan kada je Tramp otpustio svog savjetnika za nacionalnu bezbjednost, Majkla Flina, on tražio od Komija da opozove FBI-jevu istragu o Flinu. (Kriterijium za opoziv na osnovu ometanja pravde nisu isti kao i na osnovu krivičnog zakona.) Od trenutka kada je otpustio Flina, Tramp se ponašao kao da se plaši da Flin ima inkriminišuće informacije kojim bi mogao trgovati kako bi izbjegao kaznu jer je prihvatio neprikladne uplate od vlada Rusije i Turske o kojima nije ništa rekao.
Otvoreno nezadovoljstvo
Drugi oblik problema za Trampa iskrsnuo je već u ponedjeljak poslijepodne, kada je Vašington Post izvijestio da je on otkrio visoko povjerljive informacije koje je dao američki saveznik (Izrael, ispostavilo se) dvojici visokopozicioniranih ruskih zvaničnika. Tom sastanku u Ovalnoj kancelariji, održanom po nalogu ruskog predsjednika Vladimira Putina, prisustvovao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i ruski ambasador u SAD Sergej Kisljak (čiji su telefonski razgovori sa Flinom doveli do Flinovog pada u februaru). Iako Trampovo obznanjivanje možda nije bilo ilegalno - predsjednik ima pravo skinuti oznaku tajnosti s bilo čega - prekršilo je ključne norme o dijeljenju obavještajnih podataka.
Trenutno je u Vašingtonu glavna tema usijanih rasprava pitanje šta sve ovo znači za dužinu Trampovog ostanka na vlasti. Čak i prije nego što su ove problematične priče dospjele u javnost, veliki broj Republikanaca u Kongresu doživljavao je Trampa kao prijetnju državi i njihovoj stranci. Iako lideri Republikanaca koji smatraju da rezovi u budžetu imaju prioritet, nisu spremni naglas reći da bi voljeli da Tramp ode s vlasti, počeli su otvorenije izražavati svoje nezadovoljstvo njime.
Trampova politička baza - koja predstavlja oko 35 odsto glasača - do sada ga je podržavala, bez obzira na skandale i na nered koji su Republikanci i on napravili od njihovog plana djelovanja, posebno opoziv reforme zdravstva, mjere po kojoj je bivši predsjednik Barak Obama bio prepoznatljiv. Tramp je već izgubio nezavisne glasače koji su ga podržali na izborima, i ako ne ispuni svoja obećanja - i ne bude mogao ubijediti svoje pristalice da je ovaj neuspjeh greška Demokrata - ta bi se baza mogla početi urušavati.
Priča o opozivu postala je sveprisutna, ali opoziv ne treba pokušati - i ne može biti politički održiv - ako nema dvostranačku bazu usađenu u centar obje stranke, kao što je bio slučaj sa Niksonom. Predsjednik bi se takođe mogao natjerati da odstupi s pozicije na osnovu Amandmana 25. na Ustav, po kome se može ukloniti s pozicije predsjednik za kojeg se ocijeni da nije sposoban izvršavati predsjedničke dužnosti. Ali taj amandman, što je neobično, traži da taj postupak inicira potpredsjednik - za što su male šanse - i da takav potez ima podršku većine u Vladi ili u Kongresu.
Ponekad Tramp izgleda kao da mu posao ide veoma loše, zbog čega neki misle da bi se mogao vratiti u Nju Jork. Ali on često ističe koliko je ponosan i kako se u određenoj mjeri čudi da je pobijedio, te da uživa u privilegijama pozicije. Osim toga, stalno nam govori kako on nije od onih koji odustaju.
Autorka je redovna saradnica The New York Review of Books
(Project Syndicate/Al Jazeera)
Bonus video:
