Države i narodi svijeta koegzistiraju sa nuklearnim oružjem već osam decenija. Ovo oružje nezamislive razorne moći upotrijebljeno je samo dva puta: Amerika je bacila atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki kako bi ubrzala okončanje Drugog svjetskog rata.
Naravno, bilo je kasnije i drugih uzbuna - ponajviše tokom Kubanske raketne krize iz 1962. godine. Ipak, nuklearno oružje je tokom Hladnog rata uglavnom ostajalo u drugom planu. Sjedinjene Države i SSSR (kasnije Rusija) stvorili su ogromne arsenale koji su umanjili bilo kakvu prednost od prvog udara. Pored odvraćanja zasnovanog na ideji međusobno zagarantovanog uništenja, sporazumi o kontroli naoružanja pružili su dvjema vladama transparentnost i predvidljivost koja su im bile potrebne da izbjegnu skupe i opasne trke u naoružanju.
Sve je ovo dobilo dodatnu važnost kada je prošle sedmice istekao Novi START sporazum, posljednji sporazum o kontroli nuklearnog naoružanja koji je ograničavao arsenale SAD i Rusije. Upravo je ruski predsjednik Vladimir Putin, ko bi to pomislio, ponudio da se sporazum neformalno produži (kao što je to već jednom učininjeno prije pet godina), ali je američki predsjednik Donald Tramp nonšalantno izjavio: "Ako istekne, neka istekne".
Jedno od objašnjenja za ovaj američki stav jeste nezadovoljstvo time što Kina nije uključena u zvaničnu arhitekturu kontrole naoružanja. Istina je da Kina posjeduje treći po veličini i najbrže rastući nuklearni arsenal na svijetu, ali njena želja da dostigne paritet sa Sjedinjenim Državama i Rusijom znači da neće potpisati nikakve sporazume koji bi je zadržali u statusu sile drugog reda.
Uz to, razmišljajući o Tajvanu, Kina bi mogla zaključiti da je glavni razlog zbog kojeg Sjedinjene Države nisu neposredno stale u odbranu Ukrajine bilo upravo poštovanje ruske nuklearne moći. Ipak, postoje ubjedljivi argumenti da Kina u narednoj deceniji bude uključena u sistem kontrole naoružanja za deset godina – ali i realna šansa da se to dogodi.
Neproduženje Novog START sporazuma, ma koliko bilo nesrećno, nije kraj svijeta. Ni Sjedinjene Države ni Rusija ne žele novu, skupu i opasnu trku u naoružanju. Da, doći će do izvjesne modernizacije i proširenja arsenala, ali će se vjerovatno održati određeni nivo transparentnosti, informisanosti, pa čak i stabilnosti, a novi formalni sporazum će na kraju biti ispregovaran.
Zanimljivo je da ograničavanje takozvanog vertikalnog nuklearnog širenja među postojećim nuklearnim silama (tj. proširivanje postojećih arsenala) možda nije najveći izazov sa kojim se suočavamo u nuklearnoj sferi. Ovo svakako zabrinjava u slučajevima poput Sjeverne Koreje, Indije i Pakistana (glavnog rivala Indije), jer će uslove koji su osigurali odvraćanje između SAD i SSSR-a i SAD i Rusije biti teško ponoviti.
Više zabrinjava horizontalno širenje: nove zemlje žele da se pridruže onima koje trenutno čine nuklearni klub: pet država (Kina, Francuska, Rusija, Velika Britanija i SAD) koje su zvanično priznate kao "nuklearne sile" prema Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja, plus Izrael, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja.
Jedna od potencijalnih novih nuklearnih država jeste Iran. Izraelski i američki vojni udari prošle godine usporili su iranski program, ali nisu umanjili ambicije te zemlje. Naprotiv, neuspjeh u odvraćanju napada mogao je dodatno da ojača odlučnost Irana da nastavi program.
Ostaje da se vidi šta aktuelni pregovori u Omanu koji su u toku, ili eventualno nove vojne akcije, mogu da postignu. Ne smije se dozvoliti da se ambicije Irana materijalizuju, jer bi mu nuklearno oružje omogućilo agresivnije korišćenje posredničkih snaga u regionu. To bi gotovo izvjesno podstaklo više zemalja u regionu, uključujući Tursku, Saudijsku Arabiju i Egipat, da razviju ili pribave sopstveno nuklearno oružje. Sama pomisao na to da najnestabilniji region svijeta bude nakrcan nuklearnim oružjem izaziva jezu.
Za zemlje u Evropi i Aziji, još dva faktora povećavaju interesovanje za nuklearno oružje. Prvi je zabrinutost zbog prijetnji koje dolaze iz Rusije, Kine i Sjeverne Koreje. Rusija je pokrenula brutalni agresorski rat protiv Ukrajine i prijetila upotrijebom nuklearnog oružja i prekrajanem političke mape Evrope. Sjeverna Koreja nikada nije odustala od svog cilja da uspostavi kontrolu nad cijelim Korejskim poluostrvom. Kina nastoji da uspostavi kontrolu nad Tajvanom učvrsti svoj primat u regionu.
Rastuća zabrinutost zbog ambicija, namjera i potencijala zemalja koje teže da fundamentalno promijene postojeći geopolitički poredak praćena je sve većim sumnjama u sposobnost SAD da odvrate takve prijetnje. Decenijama su savezi bili uspješno sredstvo za neširenje nuklearnog oružja, ali je Trampova administracija dovela u pitanje ove obaveze SAD. Alternativa oslanjanju na Ameriku za mnoge zemlje - Južnu Koreju i Japan u Aziji, kao i za brojne države u Evropi - biće nuklearna samostalnost.
Glavni rizik je što zemlja koja razvija ili nabavlja nuklearno oružje može da izazove preventivni udar susjeda koji ne želi da sjedi skrštenih ruku i gleda kako potencijalni protivnik postaje opasan. Čak i ako ova tranzicija ne izazove rat, male nuklearne sile mogu u krizi podstaći napad - ili izazvati njegovu ranu upotrebu prije nego što budu napadnute i uništene ("bolje ga upotrijebiti sada, prije nego što ga izgubiš").
Moramo da promijenimo način na koji razmišljamo o nuklearnom oružju. Postali smo previše komotni u vezi s njim. Došlo je vrijeme da se ponovo osjećamo nelagodno.
Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor Odjeljenja za planiranje politike u Stejt departmentu (2001-2003)
Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)
Bonus video:
