Svjedoci smo da se mi u Crnoj Gori ne možemo sporazumjeti skoro ni oko čega, pa čak ni oko jezika kojim bi trebalo da se međusobno sporazumijevamo. Rasparani po svim šavovima – Razjedinjeni Crnogorski Emirati (RCE).
No, takvi crnogorski emirati vrlo lako i brzo se sporazumiju sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) i nađu zajednički jezik. Na sjednici Skupštine Crne Gore, prilikom rasprave o Zakonu (Sporazumu) o energetici čule su se direktne ocjene da se radi o nelegalnom poslu, veoma štetnom po državu.
Vlada je potpisala, a Skupština usvojila dva sporazuma sa UAE – prvi o razvoju turizma, a drugi o razvoju energetike. Znači, o svemu bitnom za strateški razvoj Crne Gore.
Neću se baviti pitanjima ustavnosti ni prvog ni drugog sporazuma (oba su suštinski ista), jer su o tome sve rekli kompetentni stručnjaci na javnoj raspravi u decembru prošle godine. Ono što je izvjesno (lako dokazivo) jeste da su moguće, a neizvjesne koristi od oba sporazuma drastično manje od obavezujućih ulaganja Crne Gore u zemljište, javnu infrastrukturu i drugo.
Sporazum o energetici, prije neki dan, ponovo je Zakonom potvrđen u Skupštini CG i predsjednik države je dužan da ga proglasi. Očekujem da će neko, u skladu sa članom 150 Ustava, pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti.
Nezavisno od toga, ukazujem na neke činjenice koje su u suprotnosti sa Sporazumom i Zakonom kojim je potvrđen, kao i drugim važećim zakonima koji se odnose na njihovu primjenu.
Odredbom člana 5 Sporazuma predviđeno je da će Vlada Crne Gore obezbijediti potrebno zemljište (razvojna zona), kao i realizovati razvoj javne infrastrukture neophodne za sprovođenje projekata, a radi se o više stotina miliona eura.
Ova obaveza nesporno podrazumijeva:
- izdvajanje sredstava iz Budžeta ili
- preuzimanje finansijskih obaveza koje imaju budžetski efekat.
Međutim, u obrazloženju Zakona navodi se da Sporazum „ne proizvodi neposredne finansijske obaveze za Budžet Crne Gore“, dok se u Mišljenju Ministarstva finansija konstatuje da „implementacijom ovog akta ne proizilaze međunarodne finansijske obaveze, ako se propis sprovodi kako je planirano“.
Navedene formulacije su:
- neprecizne (uvođenje pojma neposrednih obaveza),
- dvosmislene (ne isključuju postojanje posrednih i budžetskih obaveza),
- uslovljene i hipotetične (ako se propis sprovodi kako je planirano).
Nasuprot tome, odredbe Sporazuma sadrže jasno normirane i imperativne obaveze države.
Ovakav nesklad između:
- stvarnih pravnih i finansijskih posljedica Sporazuma i
- načina na koji su postavljene u zakonodavnom postupku
dovode u pitanje transparentnost i odgovornost u upravljanju javnim finansijama i dovela je zakonodavca u situaciju da donese odluku na bazi netačne i nepotpune informacije.
U Sporazumu se navodi da se “zajednički identifikovani projekti u sektoru energetike smatraju projektima od strateškog značaja i projektima od javnog interesa…”
Koji su to zajednički identifikovani projekti, ko ih je, kada i na kom nivou identifikovao kad Crna Gora nema Plan razvoja (ustavna obaveza), Dugoročni energetski bilans (zakonska obaveza), a u Strategiji razvoja energetike Crne Gore do 2030. godine nema elektrana na gas, i ko je odlučio da su ti projekti od strateškog značaja i javnog interesa.
A zatim, nepoznanica namjerno sakrivena od javnosti, ko je i na osnovu kog plana odredio broj, lokacije, snagu… “niskougljeničnih izvora energije” (čitaj termoelektrane na gas) u Baru, Podgorici, Nikšiću, Pljevljima… i za njih naručio studiju izvodljivosti koja je završena i zvanično preuzeta 2026. godine. Rezultat studije: sve ove elektrane su tehnički izvodljive i ekonomski isplative. Za naručioca sigurno jesu, a nijesu utvrđene ili se kriju posljedice po životnu sredinu.
Ovakav sporazum i ovakav zakon sa netačnim obrazloženjem i besmislenim mišljenjem prolaze Vladu, nadležne odbore i Skupštinu dva puta, koliko znam ova država ima i neke druge sudove, osim Ustavnog.
Zakon (Sporazum) je usvojen većinom glasova poslanika, kao po već ustaljenoj praksi da i ne pročitaju zakone koje donose. “Blaženi su oni koji povjerovaše a ne viđeše.“ Neka, uskoro će Vaskrs.
A oni koji prilikom višestrukih glasanja ostadoše uzdržani liče mi na onog koji se Kralju Nikoli pravdao da nije jeo meso od ukradene koze, nego samo čorbu. Njega je mudri gospodar najstrože kaznio.
Poslije iskustva sa Sporazumom o turizmu nema pouzdanja u aktuelni sastav Ustavnog suda. Neće se skoro imenovati sedmi sudija, jer od sto hiljada raznih državnih namještenika sa ili bez škole, sa lažnim ili validnim diplomama, eto samo za to jedno radno mjesto nemamo kadar. Posljedice su izvjesne ako ne budu blagovremeno osujećene.
Na kraju, ne tumačim, ali s razlogom ukazujem na odredbu člana 150 Ustava, da Ustavni sud može i sam pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti, ali i narediti da se obustavi izvršenje pojedinačnog akta čija se ustavnost ili zakonitost ocjenjuje, ako bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice. Ovo je posebno bitno zbog odredbe člana 8 tačka 4 Sporazuma da njegov raskid „neće uticati na ispunjavanje obaveza preuzetih angažmana, projekata, radnih programa… sve dok se takvi angažmani, obaveze, projekti, radni programi… ne završe, osim ako strane ne odluče drugačije u pisanoj formi“. Što bi rekli šahisti „taknuto-maknuto“.
A zakon stupa na snagu osmog dana od objavljivanja u Službenom listu Crne Gore i sat počinje da otkucava.
Bonus video:
