Bunker

Dan je toliko lijep da se već kajem što sam na sajtu Muzeja kupio kartu za tačno određeno vrijeme. Mogao sam da sjedim negdje među čokotima, na klupi, i da posmatram dolinu Ara kako se kupa u jutarnjoj svjetlosti. Do termina imam još sat vremena pa izađem iz voza stanicu ranije da bih propješačio cijeli put ispod brda pod vinogradima, potom i putem koji vodi naviše. Nema mnogo ljudi na obilježenoj stazi. Tu i tamo prođe poneki automobil. Pješačka prečica vodi desno. Poslije posljednjeg, kraćeg ali strmog uspona ispred mene se otvara plato. Jedna građevina je posađena u podnožje pošumljenog brda.

Uspio sam da naručim espreso u kafeu pored ulaza. Nisam znao šta me unutra čeka.

Dobro, znao sam da se radi o atomskom zaštitnom bunkeru iz vremena Hladnog rata. Smisao bunkera je bio da obezbijedi sposobnost djelovanja države i u vanrednim okolnostima. Bolje rečeno, on je morao da obezbijedi da njemačka država usred nuklearnog Armagedona može nastaviti da funkcioniše i komanduje Bundesverom.

Podzemni hodnici su bili dugački 17,3 kilometra. Samo 203 metra je danas dostupno posjetiocima.

Vidim da ljudi polako staju u red za ulaz. Platim osrednji espreso pa pođem i ja u bunker. Od ulaznog pulta – ne znam da li je u ovoj građevini primjeren izraz recepcija – vode nas članovi Zavičajnog udruženja „Stari Arvajler“.

U sali za projekcije prikazuje se film o nastanku bunkera, odustajanju vlade od njegovog finansiranja i napokon o pretvaranju dijela podzemlja u muzej. Sjedim neko vrijeme i gledam dokumentarac.

Prozivaju moju grupu. Simpatičan gospodin, naš vodič, najprije nam kaže da ćemo vidjeti samo mali, ali reprezentativan odsječak onoga što je nekada bio najveći podzemni kompleks Njemačke. Svakih pedesetak metara on će zastajkivati i objašnjavati svrhu prostorija koje vidimo.

Već je zvaničan ulaz u bunker impresivan. Ulazimo u područje u kojem je vanredna državna uprava sa ukupno 3 000 zaposlenih mogla da izdrži najmanje 30 dana bez dodira sa spoljnim svijetom. Složeni sistem filtriranja vode iz dva sopstvena bunara, isto tako pametno zamišljen sistem filtriranja vazduha. Na površini, od koje nas dijeli 110 metara stijene, u slučaju atomskog napada zatvorili bi se svi ventilacioni dovodi kamenim čepovima od po nekoliko tona. Hermetički zatvoren, bunker bi prodisao kroz filtere tek za nekoliko dana, kada bi se pojavila potreba za dodatnim vazduhom.

U isto vrijeme, zatvarala bi se vrata glavnog ulaza, pred kojima slušamo ovu priču. Čelično-betonska vrata kompanije MAN, teška 25 tona. Zamišljam zvuk sirene, pokretanje čelične grdosije i škljocanje u trenutku kada zupci upadnu u ležište. Između njih, koji su iza 25 tona čelika i betona i nas, otvorio bi se ponor. Njima je poklonjeno vrijeme od godinu dana. Mi bismo bili sprženi u kratkom vremenu, koliko je potrebno udarnom talasu da nas pronađe.

U SRCU BRDA

Naravno, kompleks je bio snabdjeven sopstvenim generatorima električne energije. U bunkerskoj kuhinji divio sam se kazanima za koje sam najprije mislio da služe kuvanju vojničkih jela. Ali vodič nam je objasnio da su to kazani za kafu. Mora da je njen miris za vrijeme vježbi budio cijeli mravinjak, od kancelara do mehaničara. Naravno, zalihe kafe. Ulja, brašna, šećera. Makarona. Pirinča. Pasulja. Sve vrste konzervi.

Pitao sam se kuda idu isparenja iz kuhinje. Kada je napolju Hirošima, onda ne možeš da odškrineš prozor i provjetriš. Nemam vremena da pitam, već idemo dalje. Prolazimo i pored toaleta.

Onda stižemo do dijela za koji sam najprije mislio da su obične kabine sa tuševima. Ali nisu. Za trenutak kada neko mora da izađe na radioaktivnu površinu i vidi u kakvom je stanju postapokaliptični svijet, pa da se vrati i to ispriča, uređeni su tuševi za dekontaminaciju. I ovdje su na sve mislili. Iza prozorčeta koje gleda u tuševe vjerovatno je dežurni vojni ljekar posmatrao tijela onih koji su upravo bili na površini zemlje pretvorene u pakao. Dužnost mu je, vjerovatno, bila da već na osnovu posmatranja uoči kada je neko jako ozračen, pa mu pod mlazom vode opadaju kosa i djelovi kože.

Da bi vidik bio čist, na staklo koje bi se sigurno zamaglilo od pare, postavljen je brisač. I taj brisač na prozoru djelovao je potpuno nadrealno. Pomalo smiješno, pomalo potresno.

Hodnici bunkera su više puta bili ispresijecani dodatnim čeličnim vratima. Za slučaj da jedan dio hodnika bude ugrožen, čelična vrata bi ga odsjekla. Kao pantljičara koja odbacuje članke. Negdje bi se hodnici granali, da bi se opet spojili. Samo da odnekud ne naiđe neki Minotaur, kao u podrumima Knososa.

Vodič nam prepričava anegdote sa vježbi. Neki konzervativni bavarski poslanik je izjutra zalutao tražeći sopstvenu kancelariju. Kada se potpuno unezvijerio, morao je da pita osoblje. Jedva su mu objasnili kako da nađe svoj radni sto. 936 spavaćih i 897 kancelarijskih prostorija. I oko 3 300 čeličnih vrata koja je teško razlikovati.

Osim toga postoji više nivoa hodnika. Radni nivo sa kancelarijama, zbornim mjestom, komandnom centralom. Na nivou sa spavaonicama, pravo na zasebnu sobu imali su samo predsjednik države i premijer. Mada su i te sobe izgledale kao zatvorske ćelije, zaista su predstavljale privilegiju u situaciji kada su spavaonice imale najmanje četiri kreveta.

Smjestiti 3 000 ljudi pod zemlju i organizovati život i rad predstavljalo je pravi logistički izazov. Ali u tom mikrokosmosu ogledao se veliki svijet na površini, prepušten uništenju. Zubarska stolica. Frizerski salon. Ambulanta. Čak je postojala i bioskopska prostorija. Na jednoj tabli još uvijek stoji repertoar iz davnih vremena: Monti Pajton – Žitije Brajanovo. Maratonac sa Dastinom Hofmanom. Ratne igre, film koji tematizuje softversku grešku kao uzrok atomskog rata. Većinu tih filmova sam gledao. Nisam tada, u jugoslovenskim bioskopima, ni slutio da su isti filmovi predviđeni za razbibrigu u zapadnonjemačkom elitnom atomskom bunkeru.

Ideja za bunker rođena je još pedesetih, kada se njemački kancelar zvao Adenauer. Bunker je započet u njegovom posljednjem mandatu 1960, gradnja je nastavljana pod naredna dva šefa njemačke vlade, da bi bio potpuno završen pod Vilijem Brantom 1972.

Vlada je 1997. odustala od bunkera, čije održavanje je koštalo 20 miliona maraka godišnje. Za održavanje i rad kompleksa oko 180 ljudi je stalno radilo u tri smjene. Zbog tajnosti zaposleni su regrutovani samo u regionu i obavezivani na strogu poverljivost.

Zanimljivo je da jezgro bunkera sačinjavaju tuneli koji su probijeni za željeznicu još početkom 20. vijeka. Dva stara tunela željezničke pruge su izgradile Pruske državne željeznice u pripremi za Prvi svjetski rat. Pruga nikada nije puštena u saobraćaj. Poslije završetka rata i okupacije Rajnske oblasti radovi su obustavljeni. Nakon povlačenja okupacionih trupa u julu 1929. gradnja je neko vrijeme nastavljena. Sa svjetskom ekonomskom krizom gradnja je 1930. konačno obustavljena. Ali 1935. tu su se počeli uzgajati šampinjoni. Uskoro je to postalo najveće uzgajalište šampinjona u Trećem rajhu. Rat je smanjio, pa ugasio proizvodnju. Od ratne jeseni 1943. u tunelima rade firme vojne industrije, zaštićene od savezničkih bombi. Pred kraj rata stanovništvo je od bombi bježalo ovdje, pod zemlju.

SIMULACIJA SMAKA SVIJETA

U Bunkeru su od 1966. svake druge godine pod rukovodstvom Natoa održavane vježbe. One su se sastojale od spuštanja pod zemlju političara i vojnog rukovodstva – poneki ministar je zaista učestvovao u tome, ostali su bili državni činovnici koji su za tu priliku dobijali simbolična zvanja i funkcije. U realnim uslovima živjeli su u ovom podzemnom gradu i obavljali sve ono, što bi radila njemačka vlada poslije atomske apokalipse.

Na ponekom uglu, kod stepeništa stoji – telefonska govornica. Ubaciš novčić i nazoveš: „Halo, ima li živih?“ Komandna centrala sa elektronikom od prije pola vijeka izgleda mi simpatično. Jedan stariji čovjek iz grupe kaže: „Pa ovo je kao u seriji Zvjezdane staze!“ Sada razumijem sopstvenu reakciju. Mora da i mene ovo mjesto podsjeća na Enterprajz. Samo još nedostaje Spok sa svojim šiljatim ušima.

Ko bi sve dobio kartu za Nojevu barku? Prije svega predsjednik države i njegov kabinet, kancelar i njegova kancelarija, kao i predstavnici gornjeg parlamentarnog doma – Bundesrata. Poslanici Bundestaga, ali smanjen broj. Osim toga, bilo je mjesta za 11 od 16 ministara. Njemačka je izrazito federalna zemlja, pa bi sve vlade tadašnjih deset pokrajina Zapadne Njemačke takođe sišle u atomsko sklonište. Mislili su i na vlade okruga. Što se tiče gradskih vlada, bilo je mjesta za 84 od 327. Kao i za predstavnike 177 opština od njih 8 500.

Naravno, pod zemlju bi se spustili štabovi tajnih službi, Ustavne zaštite, policije i pogranične kontrole, radio i televizija, savezna pošta i centralna banka, luke, Lufthanza, odabrane bolnice i univerziteti, industrijska udruženja, predstavnici koncerna i vitalnih proizvodnih grana.

U vojnoj oblasti bi pet glavnih štabova glavnih rodova vojske dobili ulaznicu za bunker, ali i niz komandi nižeg nivoa.

Još prije pola vijeka ljudima na vlasti bilo je jasno da projekcija moći u stanovništvo nije moguća bez medija. Zato je pod zemljom bilo mjesta za mali, ali funkcionalni studio sa kamerama javnog servisa.

Dok naš vodič sve ovo objašnjava, zamišljam izbušeno brdo puno političke elite. Siguran sam da postoje zemlje koje bi rado pozajmile ovakav bunker, pa kada njihova politička elita siđe pod zemlju, zatvorili bi sve ulaze i progutali ključ.

PLAVA NOGA?

Na vježbama atomskog smaka svijeta Nato je upotrebljavao različita kodna imena za zemlje koje bi bile uključene u nuklearni sukob. Zemlje Varšavskog pakta su bile označene kao „Orange“. Austrija je bila „Braunland“. Smeđa zemlja. Bugarska je „lime peel“ – kora limete. Poljska nije baš dobro prošla: Dust bin – kanta za smeće. Švedska je Grey Land. Siva zemlja. Švajcarska je Kid stuff. Na engleskom je to kolokvijalni izraz za nešto što bi i djeca mogla lako da obave. Recimo, „mačiji kašalj“. Mađarska je dobila zvučni naziv Mercedes Benz. Finska je bila „White Land“ – Bela zemlja. Češka je najbolje prošla – Rolls Royce.

Ne znam šta da mislim o kodnom imenu za Jugoslaviju: Blue Leg. Plava noga. To je naziv za jednu egzotičnu stonogu. Za određenu vrstu morskih rakova. Žargonski je to na engleskom izraz za pretjerano intelektualnu ženu, štreberku. A onda dođem i do odrednice koja može da se poveže sa Jugoslavijom. Ova kodna imena potiču iz osamdesetih. „Plava noga“ je naziv za Phlegmasia coerulea dolens. Za dubinsku trombozu vena zbog koje noga poplavi. Možda lijeva Titova noga koja mu je amputirana januara 1980?

Skoro da ne mogu da povjerujem da je ta vrsta cinizma bila prisutna u visokim vojnim krugovima. S druge strane, sve to zvuči veoma britanski. Negdje sam pročitao da su američki generali drugačije brojali mrtve u slučaju atomskog rata. Milion mrtvih bili su tek jedan „big body“ – veliko tijelo. Svakako je praktičnije da se kaže – uništili smo 15 velikih tijela nego da se izgovori: „Ubili smo 15 miliona ljudi“.

Kako god, Jugoslavija je na vojnoj karti Natoa bila plava noga.

DŽABA SU KREČILI

Od 2008. je poznato, da bi bunker izdržao samo eksploziju bombe jačine oko 20 kilotona. To je otprilike snaga bombe bačene na Hirošimu. Danas znamo da su još 1962. tajni izvještaji računali sa 250 puta jačim oružjem. Dakle, bilo je jasno da bi kompleks u slučaju nuklearnog napada doživio kolaps. Ali projekat je nastavljen iz „političkih razloga“.

Tri milijarde tada tvrdih njemačkih maraka uludo slupanih u Nojevu barku na kojoj bi se svi podavili? Izgleda da su neke osobine političke kaste univerzalne i vječne.

Vladin bunker u dolini Ara trudio se da bude potpuno tajni građevinski projekat. Moglo bi se reći da je to bila i najbolje čuvana građevinska tajna u istoriji Savezne Republike Njemačke. Na kraju balade će se ispostaviti da je jedina tajna koja je sačuvana zapravo potpuna besmislenost projekta, ako se uzme njegova osnovna namjena.

Potpuna tajnost ionako nije bila moguća zbog obimnih građevinskih radova. Ne treba onda da čudi to što je ovaj poduhvat raspalio narodnu maštu u okolnim selima i varošima. Jedni su pričali o podzemnom luksuznom robnom centru. Drugi o podzemnom bordelu. Svako očito o onome što bi rado imao u blizini. Takođe se stalno pričalo o podzemnoj vezi između Bona, tada glavnog grada države i vladinog bunkera. Iz Bona je navodno do samog bunkera saobraćao čak i metro.

Ministarstvo državne bezbjednosti Istočne Njemačke je bilo podrobno informisano o postojanju bunkera i unutrašnjim prilikama. Njihov špijun Lorenc Becing radio je kao majstor u bunkeru. Docnije je prebjegao u Istočnu Njemačku, a poslije pada Zida u Sovjetski Savez. Kada se vratio u Berlin – u glavni grad ujedinjene zemlje – bio je previše star da bi mu se sudilo za veleizdaju, iako je bio optužen.

Razmišljam o činjenici da bunker ne bi mogao da zaštiti političku elitu i da je protivnik to znao. Silaženje glavnih organa vlasti pod zemlju bi zapravo bio samoubilački čin. Da sam ja protivnik, prvo bih gađao u glavu.

Iz bunkera sam izašao u blistav dan. Bijele rade su pronašle svoj put do sunčeve svjetlosti. Vinorodno pobrđe kao da mi svojom prozračnom ljepotom, potpuno suprotnom podzemlju iz kojeg sam izašao, govorilo da je čovjek čudna zvjerka. Pravi bombe koje mogu da unište vrstu. Onda gradi bunkere, nadajući se da će poneko, kao starozavjetni Noje, spasiti svoju porodicu od potopa. Iako znaju da čovječanstvo brže napreduje u destruktivnoj tehnologiji, nego u zaštiti od nje. I da je ovakav bunker samo orahova ljuska, ne Nojeva barka, samo iluzija da se nešto može učiniti.

„Ne znam kojim oružjem će se voditi Treći svjetski rat, ali u onom poslije njega boriće se toljagama i kamenjem“. Ovaj citat pripisuju Albertu Ajnštajnu.

Djeca cvijeća su upravo tih godina kada je nastajao bunker pokušala da ljubavlju zaustave atomsku prijetnju samouništenjem. Kada su ta djeca odrasla – neka od njih su čak i zavoljela bombe.