Medijska pričica o jednom ključu, uz sve te neobične odjeke, otključava čitav jedan sloj crnogorske stvarnosti, ili, bolje reći parastvarnosti.
Riječ je o još jednoj bizarnoj pričici koja ilustruje jade naših institucija, štaviše, jedan nušićevski siže u domaćim sudskim lavirintima. Nestao je ključ, rezervni, valjda, i raspravljaju umne glave crnogorskog pravosuđa oko toga kako je (i zašto?) ključ nestao. Misterija dostojna Poaroa. (Je li neko vidio domara Džordža?) Ključ, ispostaviće se, otvara čarobna (službena) vrata kancelarije gdje se drže “pritvorski predmeti”.
Nije lako dokučiti, ako je uopšte i moguće, kakva igra je iza svega: neka kadrovska ezoterija ili klasična igra moći? Puka nemarnost? I to bi bilo tako crnogorski.
Onda su se oglasile sve sudije, da otprilike kažu da taj ključ nije toliko važan. (To je bar poznato, u svakom ozbiljnom sudu, sudije svakodnevno rangiraju ključeve od kancelarija, a domar prevrće sudske predmete, znate kakav je Džordž.)
Da li ključ uopšte postoji, ili je ovo u stvari hičkokovski mekgafin. Ako jeste, što je glavna priča, sa čega se odvraća pažnja?
Ali, bez obzira na ontološki status rečenog ključa - koji je to zagubljeni svijet: gdje “zagubljeni” ključevi (koji možda to i nisu) odlučuju o bilo čemu... Bilo bi zanimljivo znati ko presuđuje - da li je ključ važan ili, pak, nije.
Vjerujete da je pitanje sigurnosti važnih dokumenata u današnjoj Crnoj Gori makar malo otišlo dalje od ključeva, pečata i rizničara. Ali, to je Crna Gora: kako god, ona se na kraju uvijek vrati u srednjovjekovne, feudalne manire i svjetonazor. Na koncu, nije li to najracionalnije: ključ mora da je neka lijepa vila ubacila sebi u vilinska njedra, i odjezdila na svom letećem atu...
Ali taj ključ je - bio kod vile ili ne - i moćan mikro simbol jednog sveobuhvatnog institucionalnog očajanja koje je realnost današnjeg crnogorskog društva. I, kako stvari stoje, izvjesno neće biti bolje. Bar uskoro. Pa mašite Evropom do mile volje...
Uostalom, bojim se da su ovdje pogubljeni i mnogo važniji ključevi. I odavno se ne zna gdje su.
Jedna epizoda s kraja sedamdesetih. Zaražen sveoubuhvatnim kolekcionarstvom mojih roditelja, odlučio sam da se, kao dvanaestogodišnjak, pronađem u tom svijetu. Izabrao sam da sakupljam - stare ključeve. Bilo je lijepih, neobičnih, vizuelno naivnih ali elegantnih... Svi odreda masivniji nego današnji ključevi. Obilazio sam starovaroške kuće, raspitivao se kod babinih komšinica da nemaju kakav stari ključ a da im više ne treba. I bio sam začuđen - koliko su tih starih, nepotrebnih ključeva ljudi čuvali. I nisu se lako rastajali od njih.
Sjećam se i kako sam prestao sa tom kolekcionarskom strašću.
U jednom trenutku počeo sam da razmišljam da je svaki od tih ključeva avet nekog nekadašnjeg doma, posljednji ostatak nečije kuće ili radnje... Svaki ključ je bio i dalje čuvar nekog odavno iščezlog svijeta. Zarđali ključ od prije dvjesta godina - najednom je izgledao kao anonimni spomenik nečijeg doma, biće koje krije druga bića...
Imao je taj osjećaj u sebi nešto tugaljivo, a to mi se nije svidjelo.
Ostajem u sličnom vremenu: sarajevska tvornica čarapa “Ključ” obavezna je jedinica u leksikonu yu mitologije, a u Crnoj Gori tako se zvala i jedna ne baš uspješna izborna koalicija.
Ako je vjerovati standardnoj romantičarskoj retorici, moguće je posjedovati ključ od nečijeg srca, a što nije naivno, sigurno. Koliko god djelovala očaravajuće, nisam siguran da ova metafora ne nosi i nešto zastrašujuće. Za hrišćane najvažniji ključevi nalaze se u rukama svetog Petra.
Pitanje je postoje li ključevi za današnju Crnu Goru ili je i njih neko ukrao, odnio, bacio u ponor...
Na kraju, uvijek je to ključno pitanje - kod koga je ključ?
Bonus video:
