Istina o kineskom uspjehu

Dok rakete, bombe i dronovi lete preko Persijskog zaliva, jačaju izgledi za još razorniji rat na Pacifiku. Deeskalacija novog hladnog rata između Sjedinjenih Država i Kine sada mora postati svjetski prioritet. U tom cilju, neophodno je razbiti snažan mit koji povećava vjerovatnoću rata: ideju da je Kina varajući došla do prosperiteta.

Kineska ekonomija doprinosi ozbiljnim globalnim makroekonomskim neravnotežama i to se mora rješavati. Ali to je nešto sasvim drugo od zgodne fikcije, koju su zapadne elite isplele da bi sakrile sopstvene neuspjehe, da Kina svoj uspjeh duguje dvoličnosti, nepoštenju i obmani. I to nije samo zgodna fikcija. U mjeri u kojoj priprema zapadno javno mnjenje za rat, ona je takođe i opasna.

Taj mit čini pet lažnih optužbi. Prva je da je Kina "ukrala" intelektualnu svojinu zapadnih kompanija. U stvarnosti, zapadne multinacionalne kompanije su decenijama utrkivale da predaju svoju intelektualnu svojinu u zamjenu za pristup ogromnom kineskom tržištu. Kineske vlasti, koje planiraju na horizontu od 50 godina, jednostavno su im dale ponudu kojoj nisu mogli da odole: možete ući na naše tržište, ali ćete morati da naučite naše ljude kako da proizvode vašu robu. Zapadni izvršni direktori, opsjednuti narednim kvartalima i opijeni veličanstvenim srednjoročnim izgledima, rado su je prihvatili.

Druga optužba glasi da Kina potcjenjuje vrijednost svoje valute. To bi značilo da postoji "ispravan" devizni kurs i da kineske vlasti guraju renminbi ispod tog kursa. U teoriji, ispravan kurs je onaj koji dovodi u ravnotežu tekući račun svake zemlje. U praksi, to bi značilo da je dolar masovno precijenjen, što potvrđuje ogroman deficit tekućeg računa SAD.

Ukratko, optužba da Kinezi vještački drže renminbi prenisko samo je druga strana tvrdnje da SAD finansiraju svoje deficite privlačenjem tuđeg kapitala. Zapadnjaci koji se oslanjaju na precijenjeni dolar, u tom smislu, žive u staklenim kućama. Bacanje kamenja je nerazumno.

Treća optužba odnosi se na kineske kontrole kapitala, koja se predstavljaju kao još jedan oblik varanja. Zar smo zaboravili da je zlatno doba kapitalizma, bretonvudska era 1950-ih i 1960-ih, počivala na kontrolama kapitala u SAD, Evropi i Japanu? Obrazloženje je bilo jednostavno: nijedna vlada nije ni pravno ni moralno obavezna da dozvoli finansijerima da po svojoj volji preplave njenu zemlju nestrpljivim "vrućim" novcem ili, isto tako, da dozvoli nekontrolisani odliv kapitala iz hira.

Četvrti stub mita - navodni masivni višak kapaciteta kineske industrije - pobijaju podaci: iskorišćenost kapaciteta u Kini je ispod 75%, što je manje nego u Americi. Zalihe su stabilne. Profit kineskih izvoznika je porastao za preko 10%. Dakle, nema viška kapaciteta.

Ta optužba služi kao odbrana od onoga što zaista pogađa zapadne vlasti: izuzetne konkurentnosti koju je Kina postigla zahvaljujući odličnom planiranju i ulaganjima u vrhunsko, pristupačno obrazovanje i obuku. Kada se vidi kako kompanija u Šenženu može da razvije četiri prototipa za djelić troškova i vremena potrebnih u Štutgartu ili Ilinoisu da se pokrene jedan jedini prototip, teško je ozbiljno tvrditi da je kineska konkurentnost rezultat dampinga. Ali takva tvrdnja je politički prihvatljivija zapadnim liderima nego to da biračima objasne kako je Kina razvila jedinstvenu distribuiranu neuronsku mrežu proizvodne inteligencije.

Peta, i možda najčešća, optužba jeste da Kinezi premalo troše i da su nedovoljno plaćeni. Možda. Ali u odnosu na koga? Potrošnja domaćinstava u Kini rasla je mnogo brže nego u azijskim industrijskim silama saveznicama Zapada, od Japana i Južne Koreje do Indonezije i Malezije. Uz to, kada su ove "ekonomije čuda" dostigle sličan nivo razvoja, doživjele su naglo usporavanje rasta potrošnje - što se u Kini ne dešava.

Isto tako, kineske plate su dramatično porasle. Prije dvije decenije, satnica u kineskoj prerađivačkoj industriji bila je niža nego u Indiji. Od tada je porasla osam puta, dok se u Indiji tek udvostručila. Zapravo, plate u Kini su sada više nego u bilo kojoj drugoj zemlji u razvoju u Aziji.

Ove istine neprijatno odzvanjaju u hodnicima zapadne moći. Kineska tehnološka snaga je prijetnja zapadnim korporacijama koje su se nekada osjećale nepobjedivo. Druge zemlje u razvoju sada se okreću Kini zbog pouzdanije, kvalitetnije i jeftinije robe. Iako je možda razumljivo što se reaguje optužbama za varanje, mi na Zapadu moramo iskoristiti ovu priliku da se preispitamo, jer iznošenje istine služi cilju mira.

A istina je da zapadne korporacije nisu izgubile od Kine; one su se prodale Kini. Premjestile su radna mjesta u inostranstvo, uništile sindikate i predale svoju intelektualnu svojinu zarad brze zarade. Dok su SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Evropska unija spasavali kriminalne bankare i vodile nezakonite ratove, Kina je ulagala u obrazovanje, željezničke mreže, funkcionalne zdravstvene sisteme, zelenu energiju, pametne mreže i proizvodne centre sposobne za istraživanje, razvoj i inovacije koje većina zapadnih zemalja ne može da dostigne.

Vrijeme je da Zapad prestane da krivi Kinu za odluke sopstvenog krupnog biznisa, Vol Strita, i njihovih poslušnih političara. Sankcije protiv Kine su apsurdna zamjena za industrijsku politiku. Još gore, lijeni sinofobični narativi, koje šire isti ljudi koji su stvorili trenutnu močvaru u Zalivu, mogli bi da otvore put još luđem vojnom sukobu na Pacifiku.

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)