Ja tebi vojvodo, ti meni serdare...

Bila je to karikaturalna verzija bratstva i jedinstva, isporučenog posredstvom kineskog Temua po narudžbenici evropskih komesara...

I najmasovnija smotra licemjerstva u posljednje tri i po decenije...

Ja tebi vojvodo ti meni serdare, a obojica znamo... za što smo se, na istoj strani, zajedno sa tvojima i mojima borili i 1988/89. i 1991/92....

A onda jedan drugome i jedni drugima borbenu gotovost jačali sve do ovog prijema u vinogradu...

I iz njega opet izašli sa jednim ciljem, istina drastično humanijim nego prije trideset pet godina. Opet ne shvatajući da za sve ciljeve, uprkos njihovoj različitosti, važi isto pravilo: kad samo jedan bude pogođen svi ostali su promašeni...

Unutrašnji zato što je pogrešno shvaćena svrha državne nezavisnosti...

Spoljni zbog nerazumijevanja da učlanjenje u Evropsku uniju nije cilj, nego oruđe za dostizanje evropskih standarda...

I to najprije onih najstarijih - slobode, pravde i jednakosti - jer bez njih oporavak naše male, moralno, obrazovno, kulturno, politički i ekonomski zapuštene države jednostavno nije moguć...

Sa tog razloga, ne čudi me što - liše druga Jova, đevera Micka i princa Nikole - u vinogradima ne prepoznah nijednog poslenika nezavisnosti iz ranih devedesetih...

x x x

A baš sam se svojski potrudila, pregledala više od hiljadu fotografija, stotinak video-snimaka i desetine izvještaja...

I, računajući procentualno, vidjela više protivnika obnove državne nezavisnosti nego u maju 2006...

I to je dobro!

Loše je, međutim, ako je do te inkluzivnosti došlo sa razloga zbog kojih je i njihov lider Andrija Mandić dan ranije naprasno podlegao inkluziji...

I onda se, u iste opanke, samo dan kasnije - na skupu Ujedinjene Srpske u Banjaluci - inkluzirao sa autorima šovinističkog uratka iz ujedinjene srpske vlasti u Beogradu...

I njihov prezir prema Crnoj Gori nakon maja 2006. antidatirao u mart 1992. i maj 1945...

- Slobodno mogu da kažem: po prvi put od završetka Drugog svjetskog rata Srbi su dio vlasti u Crnoj Gori - rekao je a da ne trepne...

Ne da su bili dio vlasti nego je cijelu potonju deceniju prošlog vijeka Crnom Gorom upravljala srpska vlast...

A za ono od 1945. do 1989. dovoljno je prelistati spiskove članova Izvršnog vijeća, Predsjedništva i Skupštine...

Na dio šovinističkog uratka o referndumu, u kojem je glavni scenarista i bivši(?) idol nacrtao i Mandića i njegove sljedbenike, ne da je trepnuo nego zažmurio na oba oka...

Za slučaj da nije dobro ni vidio ni čuo, neka mi ovo ođe:

- Mnogi su danas zaboravili ko su i što su, ko su im bili očevi, a ko đedovi. Mnogi danas umjesto gusala slušaju moderne stvari. Uče povijest umjesto istorije i imaju novu braću. Nemaju komšije, već susjede. Preziru liturgiju ali se klanjaju i idu na misu... Ti isti se krišom, pred spavanje, dok ih niko ne vidi, prekrste s tri prsta, poljube ikonu i pomole za svoje pretke i potomke. I čekaju dan kad će ponovo postati ono što više nijesu htjeli da budu...

x x x

Premijer se jeste glasnuo, ali što je podrazumijevao pod onim da je “ujedinjena Evropa možda i posljednji pravi mirovni projekat na svijetu”, e to baš i nijesam razumjela...

Nastavak govora jesam...

Da bi bilo koja mala država bila vječna ona mora biti izvrsna, tako je rekao Milojko Spajić i još obrazložio da to nije moguće bez:

- Izvrsnih ljudi koji donose izvrsne odluke.

- Sloge i mira sa susjedima.

- Vladavine prava.

- Spajanja vizije onih generacija koje imaju životno iskustvo vrijedno poštovanja sa onima koji nose nove vrijednosti i nove vještine...

I dobro je što je baš tako rekao, ne bih čak ni ja tu nešto preispitavala ali bih imala jedno pitanje za premijera:

Koja ga je onda muka natjerala da sastavi ovakvu Vladu...

x x x

Povodom ćutanja crnogorske vlasti na čestitku koja joj je uoči praznika stigla iz susjedne Srbije nemam pitanja...

Zato što ona, i nakon navodnog prelamanja u mozak, prema vlasti iz susjedstva pokazuje istu snishodljivost...

Da nije tako, potrudila bi se da objasni kako nije “stariji brat godinama pomagao mlađem da stasa i opstane”, nego su najviše novca u Fond za nerazvijene - koji su osim Crne Gore koristile i Bosna i Hercegovina i Makedonija i Kosovo - uplaćivale Sovenija i Hrvatska...

I da je, ako ćemo još o velikoj SFRJ, dži-di-pi u užoj Srbiji stagnirao od 1952. do 1989...

I da u maloj SRJ do raskola sa srpskom vlašću 1997/98. nije došlo (samo) zato što je u Crnoj Gori “neko poželio da ima više vlasti, više novca, više kontrole”, nego (i) zbog prijeteći sročene želje Prve srpske majke da se njenom “sinu Marku pruži prilika da dokaže kako nije nesposobniji od Mila”...

I da se zaista “svaka izdaja večno pamti”, pa i ona davnašnja iz 1916. kad je vojska “starijeg brata” blagovremeno utekla, ostavljajući “mlađu braću” da svojim životima obezbijede efikasnost tog bjekstva...

I da nije “vojska srpskog kralja Petra Karađorđevića 1918. oslobodila Crnu Goru od austrougarske okupacije”, nego se okupator sam povukao zbog teških poraza na nekim važnijim frontovima...

I da naknadno iskonstruisane dileme o tome da li je srpska vojska bila oslobodilac ili okupator najbolje razrješava poruka predsjednika Vlade Srbije Nikole Pašića toj vojsci “da se u Crnoj Gori ima ponašati kao na svakoj drugoj okupiranoj teritoriji”...

I mogla bih sad da nižem kako nije “Podgorička skupština 1918. bila ostvarenje Njegoševog sna o ujedinjenju Crne Gore i Srbije u jednu državu”...

I da ponavljam gradivo o tome kako je Njegoš još 1848. sa velikim entuzijazmom javno podržavao ujediniteljske pokrete svih Južnih Slovena.

I u to ime banu Jelačiću nudio da mu za borbu protiv habsburgovaca pošalje dvije hiljade Crnogaraca, a sa ideologom južnoslovenskog - a ne srpskog - ujedinjenja, biskupom Štrosmajerom, intenzivnu komunikaciju održavao sve do smrti...

Kažem mogla bih ali nema svrhe, kako da dostojanstvo države brani vlast koja se nije udostojila ni da od “starije braće” odbrani čast Cetinjanki koje se u grobu prevrću...

Zbog optužbi čiji sadržaj od stida ne mogu ni da prepričam...

x x x

Da prepričam kako je na šovinistički uradak iz Srbije poslanica Bošnjačke stranke reagovala tako što je, ničim izazvana, konstruisala paralele sa jednim filmom iz Crne Gore čiji su lajtmotiv potpuno suprotne poruke, trebala bi mi još jedna kolumna...

Zato samo dva citata...

Da “nedavno emitovanje filma Obraz, u kom su Bošnjaci iz Sandžaka bili predstavljeni kroz stereotipe, politički obojene interpretacije i historijski netačne narative, nije naišlo na osude javnosti” u mjeri u kojoj je javnost reagovala na gorepomenuti uradak o Crnoj Gori...

I da je tako “u velikoj mjeri relativizovan historijski revizionizam kroz frazu ‘umjetnička sloboda’.Time je poslana opasna poruka: da isti obrasci mogu biti prihvatljivi ili neprihvatljivi u zavisnosti od toga ko je meta istih”...

Naravno da tako nije, ali poslanica tim navodima jeste relativizovala i sopstvenu kritiku “filma” Referendum - priča o izmišljenoj slobodi...

Prvo, zato što umjetnička sloboda nije - kako poslanica kaže - fraza, nego pravo umjetnika da sam bira i događaje koje obrađuje i likove koji će u tim događajima učestvovati...

I da režiser koji naznači da je neki film radio “po motivima” nečijeg književnog djela nije dužan da doslovce preslika sve detalje i sve junake iz tog djela...

I da uvođenje dodatnog lika, Abida iz Novog Pazara, nije - kako je ranije tvrdila Bošnjačka kulturna zajednica - tendenciozno predstavljanje svih Bošnjaka “kao silovatelja, ubica djece, koljača i zločinaca”...

Kao što ni filmovi u kojima već jesu ili će tek biti naslikani zločini Pavla Đurišića, zločinca iz srca Crne Gore, nijesu bili i neće biti tendenciozno predstavljanje svih Crnogoraca kao ubica žena,djece i staraca...

Zato, za kraj, još jedno podsjećanje...

Zločinačka Handžar divizija imala je više od dvadeset hiljada vojnika, većinom muslimana ako je vjerovati balkanskim istoričarima...

U istoriju je ušla kao jedna od najefikasnijih nacističkih divizija kad je u pitanju ubijanje civila...

E sad, je li se neki njen pripadnik baš zvao Abid ili nekako drugačije - potpuno je svejedno...

Nije, međutim, po pitanju budućnosti svejedno nijednoj zaajednici u kojoj se osuda svakog konkretnog zla završava sa ali...

P.S. Ni meni ovog 25. maja nije bio svejedno dok sam gledala freške slike poniženja ispred kapije EU i one stare iz moje pokojne domovine. Ne o štafeti, mada ni iz te priče nije sve za zaborav, nego slike sa sahrane primaoca te štafete. Na koju je došlo 209 državnih delegacija iz 128 zemalja svijeta, 31 predsjednik države, 22 premijera, četiri kralja, šest prinčeva i 11 predsjednika nacionalnih parlamenata iz oba tabora podijeljena Hladnim ratom... Toliko za danas o dostojanstvu države i njenih državnika...