Augzburg na Atlasu sreće

Voz iz Ulma za divno čudo nije kasnio. Jutro je bilo prozračno. Ljudi su izlazili na svojim stanicama, zadubljeni u misli o svakodnevnim brigama. Bio je radni dan. Ja sam se uputio u Augzburg. U decenijama koje su iza mene prokrstario sam jug Njemačke. Živio sam u Nirnbergu, potom u Regenzburgu i naposljetku u Vangenu. Posjećivao sam Pasau, obilazio Bodensko jezero, nisu mi bili strani ni Minhen ni Konstanc. Ali slučaj je htio da na svim tim putovanjima zaobiđem Augzburg.

Sada je i on na redu. Augzburg iza Trira zauzima drugo mjesto na listi najstarijih njemačkih gradova. Već iz iskustva znam da su gradovi te veličine – Augzburg ima nešto više od 250 000 stanovnika – barem u Njemačkoj najbolji za život. Bez obzira da li ste u Ahenu ili Frajburgu, oni vas neće progutati. Gradovi koji premaše pola miliona stanovnika kao Nirnberg, Lajpcig pa i Dortmund, ma koliko bili šarmantni, već polako klize u velegradski haos. A da o metropolama poput Kelna, Hamburga ili Berlina i ne pričamo.

Kao da želi da potvrdi ova moja razmišljanja Augzburg me dočekuje pomalo pospan. Nema one tipične užurbanosti. Sviđa mi se taj ritam grada koji se budi. Najprije sam u šetajući naišao na Keningsplac – Kraljev trg. To je mjesto na kojem se naročito naveče okuplja mladost ovog grada.

Pažnju mi privlači ženska figura od bronze koja kao da hoda po vodi. Ispred fontane je uklesana sljedeća poruka: „Posvećeno mladosti Augzburga, u čijim je rukama sadašnjost i budućnost ovog grada sa velikom tradicijom“.

Fontana je postavljena 1985. kada je grad slavio dvijehiljaditi rođendan. Autor je italijanski vajar Đakomo Mancu. Ova posveta me pomalo dirne i misao mi odleti onim zemljama i gradovima čija vlast svoju mladost tretira kao neprijatelje. Velika je to nesreća. Odavde, ispred spomenika posvećenog mladosti u Augzburgu, razmjere te nesreće u zemlji u kojoj sam rođen vide se bolno jasno.

Koračam tako Augzburgom koji se budi i shvatam da nikada ne mogu otputovati dovoljno daleko da se fine niti naše nesreće koje me vežu za zemlju porijekla potpuno pokidaju.

Naiđem na gradsku pijacu i ona me razvedri. Ovdje ljudi već ispijaju kafe, ćaskaju i pazare. Odlazim dalje prema centru. Cilj mi je Vijećnica na glavnom gradskom trgu. Tu se najbolje vidi šta je ovaj grad bio u 17. i 18. vijeku – jedna od najvažnijih umjetničkih prestonica Evrope. „Augsburški barok“ postao je sinonim za vrhunski kvalitet, posebno u zlatarstvu i grafici. Vladari širom Evrope, od Pariza do Sankt Peterburga, naručivali su zlatno i srebrno posuđe, oltare i ukrase isključivo iz augzburških radionica. Stotine lokalnih zlatara kreirale su prepoznatljiv, raskošan barokni stil. Grad je imao carsku umjetničku akademiju. Bio je i centar štamparstva. Hiljade grafika i nacrta štampano je u Augzburgu da bi se slale širom Evrope. Ovi listovi su služili kao „modni časopisi“ tog vremena, pokazujući kako barokne palate, crkve i vrtovi treba da izgledaju.

Sve to što je slobodan carski grad još prije pojave baroka postigao, pretočilo se u moćnu Vijećnicu, zgradu kojoj nije bilo premca u Evropi. Ona predstavlja vrhunac njemačke kasne renesanse.

Izgrađena je između 1615. i 1624. godine po projektu gradskog arhitekte Elijasa Hola. Kada je završena, bila je prva zgrada na svijetu sa više od šest spratova i važila je za tehnološko i estetsko čudo tog vremena. Zlatna sala u Vijećnici visoka je 14 metara i ukrašena drvorezima, slikama, zlatnim listićima. Sve u njoj je dizajnirano da impresionira posjetioce i prikaže ogromno bogatstvo slobodnog carskog grada Augzburga. Zgrada je bila teško oštećena u bombardovanju tokom Drugog svjetskog rata, ali je u decenijama nakon toga potpuno rekonstruisana u svom izvornom sjaju.

Prolazim pored fontane posvećene rimskom caru Avgustu, u čije doba je grad osnovan kao garnizonski logor. Put me vodi u lokal sa dobrom kafom – jutro više nije mlado i vrijeme je da se okrijepim. Kafić u svom imenu ima cijeli kontinent – Afriku. I to mi izgleda kao obećanje, jer je zrno kafe tamo prvi put ubrano. Ovaj put obećanje biva maestralno ispunjeno.

KOMUNISTA I CAREV BANKAR

Iz afričkog kafea izlazim u njemački barok. Tražim rodnu kuću Bertolda Brehta, čovjeka koji je svojim dramskim tekstovima i poezijom u prvoj polovini prošlog vijeka osvojio svijet. Uvjereni ljevičar, najprije anarhista i pacifista pa potom i komunista, rođen je u buržoaskoj porodici – otac je bio direktor fabrike papira. Još od tinejdžerskih dana, Breht je pokazivao prezir prema malograđanskom mentalitetu svog rodnog grada. Tokom Prvog svjetskog rata u Augzburgu je radio kao bolničar, što je u njemu probudilo snažan antiratni bunt. U augzburškim kafanama i na ulicama počeo je da piše svoje prve drame i pjesme.

U proljeće 1918. godine, kada je imao samo 20 godina, Breht je napisao prvu verziju drame Baal u svojoj rodnoj kući koja se nalazi na jednom od bezbroj kanala, nekoliko stotina metara od augzburške vijećnice. Sada je u njoj muzej. Došao sam tu mada znam da pisaca najmanje ima u muzejima koji su im posvećeni, a najviše u njihovim knjigama.

Lik buntovnog, amoralnog pjesnika Baala dijelom je Brehtov alter ego, jer je u to vrijeme sa svojim društvom obilazio lokalne kafane i pjevao pjesme uz gitaru. Breht u svojoj augzburškoj mansardi iznad kreveta držao upravo sliku drevnog sirijskog božanstva plodnosti Baala ili Vala, po kome je komad i dobio ime. Tadašnji svijet je Brehtov komad doživio kao drskost, pa je prvi put postavljena na binu u Lajpcigu tek 1923.

Kao mlad čovjek manje sam se primao na Brehtove pozorišne komade, više na njegovu poeziju. Neki od njegovih lirskih tekstova aktuelni su poslije skoro jednog veka. U pjesmi koja se obraća naraštajima koji dolaze poslije njega, Breht kaže:

Zaista, živim u mračnim vremenima!

Bezazlena riječ je budalasta. Glatko čelo

ukazuje na bezosjećajnost. Nasmijan čovjek

još nije primio strašnu vijest.

Breht nije mogao da nasluti da će i budući naraštaji živjeti u mračnim vremenima. I da će se smijati, uprkos obilju strašnih vijesti.

Mladi Breht je jedva čekao da pobjegne iz Augzburga. Ipak, grad ga je oblikovao kao umjetnika, a moderni Augzburg je od svog „buntovnog sina” napravio jedan od svojih najvećih kulturnih brendova.

Možda desetak minuta hoda od Brehtove rodne kuće nalazi se prvo socijalno naselje u svijetu – Fugeraj. Podignuto je 1521. Zavještao ga je najbogatiji čovjek svog vremena Jakob Fuger. Socijalno ugroženi stanovnici Augzburga sve do danas plaćaju godišnju kiriju koja iznosi tačno 0,88 eura, uz obavezu da se tri puta dnevno pomole za dušu osnivača.

Jakob Fuger je poslovao sa carem, papom i drugim moćnicima svog vremena. Kada je preminuo 1525. godine, podjela na katolike i protestante u Augzburgu je bila tek u povoju. Sam grad brojao je oko 30 000 stanovnika. Nije prošlo ni 10 godina od Fugerove smrti, a grad je zvanično usvojio Luterovo učenje. Tri četvrtine stanovnika su bili protestanti. Ali Fugeraj ostaje katolički socijalni bastion. Porodica Fuger je bila toliko moćna da protestantske vlasti Augzburga jednostavno nisu smjele da im oduzmu imovinu ili nametnu svoja pravila.

Prošetao sam naseljem – posjetioci plaćaju na kapiji ulaznicu – i ušao u kuću koja je očuvala prvobitan izgled. Krevet, za ljude manje od nas. Drvena kolijevka. Tkački razboj. Kuhinja. I današnji stanovnici pored tri molitve imaju sitne radne obaveze na održavanju i čuvanju naselja.

Posjetio sam i sklonište u kojem su stanovnici preživjeli savezničko bombardovanje.

Iznad izlazne kapije na zidu Crkve Svetog Marka, koja je podignuta u naselju jer su sve obližnje crkve postale protestantske, odmah pored sunčanog sata stoji zapisano: „Nütze die Zeit“.

To je opomena i zahtjev: „Iskoristi vrijeme“, zapravo, njemački pandan latinskom Carpe diem. To je bio životni moto samog Jakoba Fugera Bogatog. Fuger nije gubio vrijeme. Za života je nagovorio papu da olabavi katoličku dogmu o zabrani kamata, pa je kao bankar stekao nevjerovatno bogatstvo. A njegov docniji sugrađanin Breht će u Operi za tri groša napisati: Šta je pljačka banke spram osnivanja banke?

CRKVE, PALATE, KANALI

Vraćam se pored Vijećnice u glavnu gradsku ulicu – Maksimilijanštrase. U njoj je još uvijek prisutan odsjaj raskoši minulih vremena. Kod Herkulove fontane nalazi se Šeclerova palata. Njena Svečana sala iz 1765. godine važi za jedno od najljepših i najraskošnijih baroknih arhitektonskih zdanja u Njemačkoj. Na njoj su skele. Očito je renoviraju.

Dok šetam ovom ulicom pokušavam da zamislim Augzburg iz srećnijih vjekova. Grad je dugo funkcionisao autonomno u vjerski podijeljenom carstvu. U njemu je 1555. sklopljen Augzburški mir, kojim su katolici i luteranci trajno regulisali svoje odnose u njemačkom Svetom rimskom carstvu.

Okončani su prvi vjerski ratovi. Uspostavljeno je pravilo cuius regio, eius religio – čija je zemlja, njegova je i vjera. Svaki vladar ili knez mogao je da izabere da li će u njegovoj teritoriji zvanična vjera biti katolička ili luteranska. Podanici koji nisu željeli da prihvate vjeru svog kneza imali su pravo da prodaju imovinu i odsele se u region sa odgovarajućom vjerom. Ko je ostao, morao je da prati vjeru vladara.

Ovaj sporazum je Augzburgu donio decenije stabilnosti i sigurnosti. Dok su drugi djelovi Evrope tonuli u vjerske sukobe, Augzburg je postao bezbjedno mjesto za poslovanje, jer je kao slobodan carski grad kojim je upravljalo vijeće, uveo ravnopravnost katolika i protestanata. Grad doživljava procvat.

Neke crkve se fizički dijele, da bi svako mogao da ispovijeda svoju vjeru. Čak se i grade jedna uz drugu, u neobičnom građevinskom zagrljaju.

Crkva Svetog Ulriha i Afre koja me čeka na kraju ulice, primjer je ovakvog saživota. Tik uz katoličku baziliku stoji manja protestantska crkva. Ušao sam i u jednu i u drugu. Bile su prazne. U polumraku su umorno svjetlucale pozlate.

Čovjek kao da nije bio u Augzburgu ako nije prošetao pored nekog od kanala u istorijskoj četvrti na rijeci Leh. Zato od bazilike silazim prema rijeci.

Najprije nailazim na Augsburger Puppenkiste – lutkarsko pozorište koje zna svako dijete u Njemačkoj. Ono je svojim likovima obilježilo detinjstvo generacija djece širom zemlje, zahvaljujući brojnim ekranizacijama bajki i dječjih priča koje su se decenijama redovno emitovale na njemačkoj televiziji, počevši od 1953. I moj sin je upoznao sve te likove jer je rastao u Njemačkoj. A i ja uz njega.

Konačno nailazim na prvi potok. Grad ima preko 500 mostova, što je više nego u Veneciji. Većina njih su zapravo mostići koji spajaju ulaze u kuće i ulicu, pošto ispred kuća teče voda. Mreža kanala i potoka u gradu ima ukupnu dužinu od preko 75 kilometara. Kanali se u zvaničnim gradskim dokumentima pominju 1276. godine. Vjekovima su davali pogonsku snagu za vodenice i zanatske radnje. Kada je nastupila industrijalizacija u 19. vijeku, kanali su iskorišćeni za izgradnju ranih hidroelektrana, pa je Augzburg postao pionir u proizvodnji struje i centar tekstilne industrije.

Još u 16. vijeku strogo su razdvojene pijaća i tehnička voda.

Zbog svoje jedinstvene istorijske i tehničke vrijednosti, ovaj sistem je Unesko proglasio svjetskom baštinom.

U četvrti na Lehu proveo sam nekoliko sati. Čovjek može da sjedne na klupu i gleda vodu kako protiče, ljude koji preko mostića ulaze u svoje kuće. Može da se smjesti u neki od restorančića na vodi. Ili naprosto da bude tu i upija skoro mediteransku atmosferu. Sjetim se da je Augzburg jedini njemački grad sa sopstvenim zakonskim praznikom. To je Augzburški dan mira koji se obilježava 8. avgusta.

Začudilo me kada sam pročitao podatak da je Augzburg statistički najsiromašniji veliki grad u Bavarskoj, na osnovu prosječnog raspoloživog prihoda domaćinstava po stanovniku. Problemi su nastali u prošlom vijeku, kada je tekstilna industrija postala nekonkurentna. Ali ovdje sam vidio manje prosjaka nego u drugim gradovima. Naizgled potpuno suprotan statistički podatak kaže da Augzburg redovno zauzima vrh ljestvice po zadovoljstvu i sreći stanovnika – u Njemačkom atlasu sreće. Ljudi su ovdje zadovoljni iako zarađuju manje. Hvale zelene površine, blizinu prirode, istorijski centar i dobru lokalnu infrastrukturu.

Od Augzburga bi valjalo štošta naučiti.

Ne znam da li život uz ovoliko bistre vode usrećuje, ali meni je tu bilo lijepo. Zamišljao sam, kakav bi to bio život – otvoriš prozor, a ispod njega protiče potok koji ti nešto šapuće. Komšiji ideš preko mosta. A u prodavnicu preko drugog mosta. Ima tu nešto, što umiruje.

Misli mi se vrate cijelom idejnom spektru između dva slavna izdanka ovog grada – Fugera i Brehta. Najbogatiji Evropljanin svog vremena, pobožan i vješt sa novcem sa jedne strane. Jezički moćan i svjetski poznat protivnik kapitalističkih stranputica i ratova s druge. Rođeni su u istom gradu, u različitim epohama. Dijele ih vjekovi u kojima se zbivala istorija, uglavnom kao klanica. Ali i istorija napretka. Iz ovog grada potiče i Rudolf Dizel, koji je stvorio čuveni motor. Ali i otac i sin Holbajn, Fugerovi savremenici, slavni slikari svog vremena.

Sada su svi oni dio iste, srećne priče. Moje priče o Augzburgu.