Mala jeste divna, a da li je i ekološka?

Prije 35 godina Crna Gora je napravila za to vrijeme vizionarski iskorak proglasivši se ekološkom državom.

Tri i po decenije kasnije, jubilej se obilježava simbolično na Žabljaku, organizovanjem Environmental Forumom takođe simboličnog naziva “Small is Beautiful”, u okviru kampanje “Čuvaj da te čuva”. Zvanični program govori o putu “od ustavne vizije do evropskog zelenog liderstva”, rezultatima ekološke kampanje i budućnosti Ekološke države.

I možda je upravo zato ovo pravi trenutak da, pored proslave, postavimo i jedno pitanje: Mala jeste divna, a da li je i ekološka?

Ne postavljamo ga da bismo osporili ideju Ekološke države. Naprotiv. Postavljamo ga zato što vjerujemo da ona vrijedi mnogo više od titule koje se sjetimo samo na jubileje.

Ekološka država nije ono što smo jednom proglasili. Ona je način na koji ovom zemljom upravljamo svakoga dana.

Ovu godinu je obilježila priča o Poglavlju 27 i njegovom očekivanom zatvaranju. I treba. Jer njegovo zatvaranje će zaista biti važan uspjeh Crne Gore. Predlog Natura 2000 mreže, koji obuhvata oko 44% državne teritorije, takođe je veliki rezultat iza kojeg stoje godine ozbiljnog terenskog i stručnog rada. Upravo se ova dostignuća već predstavljaju kao neki od ključnih rezultata Crne Gore u oblasti životne sredine.

To i jesu rezultati koji ne treba umanjivati. Ali moramo razumjeti šta ti rezultati jesu i šta nijesu.

Zatvoreno pregovaračko poglavlje nije isto što i riješen ekološki problem. Usvojen zakon nije isto što i primijenjen zakon. Predložena Natura 2000 mreža nije isto što i 44% teritorije kojom se dobro upravlja. Proglašeno zaštićeno područje nije isto što i zaštićena priroda.

Tu počinje razlika između forme i suštine. Jer Poglavlje 27 treba zatvoriti, Natura 2000 treba uspostaviti, a zakone treba uskladiti sa evropskim. Ali sve to su sredstva, a ne cilj.

Cilj je da evropski standardi postanu stvarnost koju svi mi živimo.

A stvarnost se vidi svakog dana, kroz prozor stana, na putu do posla, škole, vrtića, odlaskom u park, u prirodu.

Vidi se u rijeci Zeti kada građani iznova upozoravaju na ispuštanje otpadnih voda, noćima ne spavaju, dežuraju kraj ispusta i traže od institucija da reaguju.

Vidi se u divljim deponijama i otpadu uz rijeke, puteve i naselja, otpadu koji uklanjamo u akcijama čišćenja da bi se ubrzo ponovo pojavio.

Vidi se u šumama koje nestaju pred neodrživom i bespravnom sječom i u požarima poslije kojih ostaju opustošeni predjeli, dok se o prevenciji ponovo počne govoriti tek kada dođe sljedeće ljeto.

Vidi se u izvorima i vodoizvorištima čiju vrijednost uzimamo zdravo za gotovo sve dok ne budu ugroženi i dok se ne uvedu restrikcije na korištenje vode za piće.

Pa čak i tada dok brojimo sate kad se možemo istuširati i upalite mašinu za pranje veša, ne razumijemo u potpunosti njenu vrijednost i uzroke nestanka. Pa nakon prve kiše o tome ne razmišljamo više, do neke nove restrikcije.

Možda smo tokom ovih 35 godina ekologiju previše često razumijevali kao pitanje proglašavanja i zabrana. Ali prirodu nije dovoljno proglasiti zaštićenom. Njome se mora upravljati.

Ekološka država mora da zna čime raspolaže. Mora da prati promjene, razumije njihove uzroke, predviđa rizike i reaguje prije nego što posljedice snose i priroda i ljudi.

Moramo da znamo zašto medvjeda sve češće susrećemo u blizini naselja. Moramo da znamo koliko podzemne vode imamo i koliko možemo koristiti bez ugrožavanja izvora. Moramo da znamo koliko prostora možemo izgraditi prije nego što nepovratno izgubimo njegove prirodne, kulturne i pejzažne vrijednosti? Treba li nam Velje brdo? Vrijedi li nam više očuvana priroda ili neki turistički resort? Smijemo li dozvoliti da izgubimo UNESCO status zbog nečijeg hotela i profita?

I upravo Ekološka država ne znači da se prirodni resursi ne koriste.

Znači da se njima upravlja na osnovu znanja, odgovorno, unutar granica koje priroda može da podnese i u javnom, a ne pojedinačnom interesu.

Ekološka država znači i zrelo društvo koje uspjeh ne mjeri samo onim što je napravilo, izgradailo, već i onim što je svjestno izabralo da ne uradi, ne valorizuje, ne uništi i izgubi.

Ulazak u EU bi mogla biti prilika za nas da se kao društvo poslije 35 godina od samoproglašenja za ekološku državu zapitamo koliko još možemo sebi dozvoliti da izgubimo?

Jer neke greške možemo ispraviti, ali neke ne.

Možemo očistiti gomilu otpada. Možemo izmijeniti zakon. Možemo reorganizovati instituciju.

Ne možemo vratiti izvor kada ga trajno ugrozimo. Ne možemo vratiti pejzaž kada ga jednom izgradimo. Ne možemo beskonačno betonirati obalu, a onda očekivati da ona ostane ono zbog čega smo je smatrali vrijednom.

Ekološka država nije logo. Nije procenat teritorije obojen zelenom bojom na karti. Nije promotivni film. Nije kampanja. Nije konferencija.

I nije nešto što smo završili 1991. godine.

Ekološka država je način na koji upravljamo Crnom Gorom svakoga dana. A ona jeste divna.

NVO Parkovi Dinarida - mreža zaštićenih područja Dinarida