Preispitivanje doktrine pravednog rata

Papa Lav XIV saziva krajem juna u Vatikanu vanredni konzistorijum - skup Kolegijuma kardinala. Jedna od četiri planirane sesije biće posvećena doktrini “pravednog rata”.

Ovakva vrsta pažnje teško da se može nazvati novom. Katolička crkva već gotovo dva milenijuma nastoji da pruži smjernice o tome kada je rat opravdan (jus ad bellum) i na koji način ga treba voditi (jus in bello). Cilj je bio, i ostao, da se ograniče učestalost ratova i broj njihovih žrtava.

Lav XIV je u posljednjih nekoliko nedjelja dva puta govorio o ovoj temi. U enciklici Magnifica Humanitas o vještačkoj inteligenciji, objavljenoj prošlog mjeseca, papa je doveo u pitanje samu suštinu teorije pravednog rata.

“Danas je, više nego ikada - ne dovodeći u pitanje pravo na samoodbranu u njegovom najstrožem smislu - važno ponovo potvrditi da je teorija ‘pravednog rata’, koja je isuviše često korišćena za opravdavanje svake vrste rata, prevaziđena. Čovječanstvo raspolaže daleko djelotvornijim i moćnijim sredstvima za zaštitu ljudskog života i rješavanje sukoba, kao što su dijalog, diplomatija i praštanje.”

Početkom juna papa se ponovo vratio ovoj temi, rekavši grupi novinara: “Pojam pravednog rata više nije primjenljiv”. Problem je u tome što je teorija pravednog rata nastala u vjekovima kada niko nije mogao ni da zamisli oružje kojim danas raspolažemo niti sposobnost čovječanstva za razaranje”.

Ove izjave jasno ukazuju na to da Lav XIV nastoji da pojam pravednog rata ograniči na samoodbranu - poput rata koji Ukrajina vodi protiv Rusije. Pretpostavljam da je na njega jako uticalo iskustvo savremene istorije. Rat protiv Iraka koji su predvodile Sjedinjene Države 2003. godine, napad Hamasa na Izrael u oktobru 2023, pojedini aspekti izraelskog odgovora u Gazi, ruska invazija na Ukrajinu, kao i američko-izraelski rat protiv Irana, bili su ratovi po izboru, a ne iz nužde, te se ne bi mogli smatrati “pravednim” ni po svojim ciljevima, ni po načinu vođenja, ili po oba osnova zajedno.

Da bi rat bio pravedan, mora se voditi zbog opravdanog razloga, mora postojati razumna vjerovatnoća uspjeha, mora ga odobriti legitimna vlast i mora predstavljati krajnje sredstvo nakon što su iscrpljene sve druge mogućnosti. Pravedni ratovi takođe se moraju voditi na način koji podrazumijeva upotrebu samo onoliko vojne sile koliko je neophodno (načelo proporcionalnosti) i uz poštovanje bezbjednosti onih koji ne učestvuju u bojevim dejstvima

Ove smjernice nisu namijenjene samo tome da utiču na razmišljanje 1,4 milijarde katolika širom svijeta (pojedinaca i političkih lidera), već i na javne politike i političke debate u cjelosti.

Ispostavlja se, međutim, da je mnogo lakše govoriti o tome šta bi trebalo da predstavlja pravedan rat nego zaista i odrediti njegovu pravednost. Opšte je prihvaćeno da preventivna vojna intervencija protiv neposredno predstojećeg napada potpada pod pravo na samoodbranu. Mnogo su sporniji preventivni udari usmjereni na otklanjanje prijetnji koje se nagovještavaju i rastu, ali još nisu neposredne. Postoji bojazan da bi svijet u kojem bi preventivni ratovi bili smatrani legitimnim postao svijet čestih sukoba.

Ali šta učiniti kada neprijatelj proizvodi ili nabavlja sredstva za vođenje rata, a ne postoji nikakva izvjesnost da će upozorenje stići dovoljno rano da bi se reagovalo prije nego što ta sredstva budu upotrijebljena? Neki Amerikanci su tvrdili da je upravo takva bojazan opravdavala invaziju na Irak 2003. Mnogi Izraelci su iznosili isti argument u slučaju Irana prošle godine, kao i ponovo tokom posljednjih mjeseci.

Dakle, šta zapravo predstavlja opravdan razlog za rat? I koliki rizik jedna država treba da preuzme uzdržavajući se od upotrebe sile, ako bi cijena pogrešne procjene mogla biti smrt hiljada njenih građana?

Određivanje onoga što predstavlja opravdan razlog često je veoma složeno. U kom trenutku zaustavljanje represije nad stanovništvom - da i ne govorimo o genocidu - opravdava legitimnu upotrebu vojne sile? Kada nečinjenje postaje nepravedno?

Tu je i pitanje šta se smatra legitimnim autoritetom. Ujedinjene nacije često ne uspijevaju ni da odobre ni da osude ratove, jer jedna ili više stalnih članica Savjeta bezbjednosti, koje raspolažu pravom veta, blokiraju kolektivno djelovanje. Rusija i Kina, na primjer, odbijaju da osude rusku invaziju na Ukrajinu.

Godinama ranije, Rusija je spriječila da Ujedinjene nacije odobre vojnu akciju protiv Srbije, u vrijeme kada su postojali dokazi da su vršena etnička čišćenja nad kosovskim Albancima. Da li je činjenica da je NATO podržao tu intervenciju učinila išta manje legitimnom?

Dodatnu složenost unosi i činjenica da podrška javnosti nekom ratu sama po sebi ne čini taj rat legitimnim - čak ni kada su ispoštovane ustavne norme određene države. Lider koji zagovara rat može biti vođen unutrašnjopolitičkim ili ličnim interesima, a ne načelima i principima.

Veliki dio teorije pravednog rata svodi se na procjenu i prosuđivanje. Ne sumnjam da je ruski predsjednik Putin očekivao uspjeh kada je odlučio da napadne Ukrajinu, baš kao što su ga očekivali američki predsjednik Tramp i izraelski premijer Netanjahu kada su krenuli u rat protiv Irana. Jasno je da su pogriješili.

Ipak, svaki lider koji se sprema da započne rat očekuje uspjeh. A ratovi su, po svojoj prirodi, neizvjesni, što ovaj tradicionalni uslov čini gotovo besmislenim.

Ništa manje složena nisu ni pitanja o tome kako silu treba upotrebljavati. Novo pitanje odnosi se na to kada i kako odgovoriti na potencijalno razorne napade izvedene nevojnim sredstvima, poput sajber napada ili, u budućnosti, napada uz pomoć vještačke inteligencije, osmišljenih da paralizuju čitavo društvo. Šta u takvim slučajevima predstavlja proporcionalan odgovor?

Isto tako, teorija pravednog rata naglašava zabranu napada na civile. Ali šta učiniti kada države ili nedržavni akteri (poput Hamasa u Gazi) skrivaju borce i naoružanje u školama ili bolnicama? Lav XIV je javno kritikovao napade na takve objekte, ali njihovo potpuno izuzimanje od vojnih dejstava podstaklo bi korišćenje civilnih objekata kao vojnih utočišta. To bi bilo neodrživo, što ponovo otvara pitanje kakve je praktične smjernice Crkva spremna da ponudi.

S obzirom na to da su ratovi sve učestaliji i da su sve smrtonosniji za civile, razumljivo je zašto se Lav i kardinali ulaze u raspravu o njihovoj legitimnosti. Ipak, teško da će doći do zadovoljavajućih odgovora ako se budu oslanjali isključivo na tradicionalne kriterijume Crkve. Najbolji ishod konzistorijuma bio bi da se odobri temeljna revizija doktrine pravednog rata za savremeno doba - i da se postave pitanja koja se više ne mogu izbjegavati.

Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor Odjeljenja za planiranje politike u Stejt departmentu (2001-2003)

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)