Na početku se treba zapitati šta je zapravo medij. Da li su to akcije u registru privrednih subjekata, poslovni udjeli, upravni odbori i vlasnička struktura? Ili su to ljudi koji svakodnevno stvaraju sadržaj, grade povjerenje publike i decenijama brane profesionalne standard.
Zato svaka priča o eventualnom preuzimanju Vijesti od strane ljudi bliskih političkim i poslovnim krugovima oko određenih političkih centara mora početi od jedne jednostavne činjenice: moguće je preuzeti kompaniju, ali nije moguće preuzeti integritet.
Medij nije zgrada. Nije logo. Nije čak ni tržišni udio. Medij su novinari, urednici, kolumnisti i urednička kultura koja se gradi godinama. Upravo zato niko ne može jednostavno zamijeniti Petra Komnenića, njegov profesionalni kredibilitet i način na koji vodi razgovore od javnog značaja. Niko ne može proizvesti novu Jelenu Jovanović, čiji istraživački rad predstavlja jednu od ključnih vrijednosti crnogorskog novinarstva. Niti se mogu administrativnom odlukom stvoriti kolumne Željka Ivanovića, koje decenijama izazivaju reakcije upravo zato što nose autentičan stav i iskustvo.
To su ljudi koji nijesu postali prepoznatljivi zahvaljujući funkcijama, već zahvaljujući radu. Njihov profesionalni kapital nije upisan u vlasničke knjige i ne može biti predmet kupoprodajnog ugovora.
Istorija nezavisnog novinarstva na prostoru Crne Gore i regiona pokazuje da je pritisak na medije rijetko kada počinjao direktnim pokušajem uređivanja sadržaja. Mnogo češće je dolazio kroz političke kampanje, diskreditacije, ekonomske pritiske, prijetnje, pa i fizičke napade. Uprkos tome, oni koji su izabrali novinarstvo kao životni poziv ostajali su na istom putu. Za ozbiljne novinare profesionalni integritet nije poslovna strategija. To je životni izbor sa kojim nema kalkulacija.
Ljudi koji su godinama bili meta napada, prijetnji i pokušaja zastrašivanja nijesu ostali dosljedni zato što im je to bilo lako, već zato što nijesu znali drugačije. Dosljednost nije trenutna odluka; ona je rezultat karaktera formiranog kroz godine rada pod pritiskom.
Zbog toga je pogrešno vjerovati da promjena vlasništva automatski znači promjenu suštine medija. Vlasnik može promijeniti poslovnu politiku, organizacionu strukturu ili investicione prioritete. Ali ne može preko noći promijeniti ljude koji su svoj profesionalni identitet gradili decenijama. Ne može kupiti povjerenje koje publika ima prema određenim novinarima. Ne može kupiti reputaciju stečenu kroz stotine istraživačkih priča, intervjua i tekstova.
U krajnjoj liniji, najveća vrijednost svakog medija nijesu njegove nekretnine, oprema ili bilansi. To su ljudi. A ljudi koji su godinama dokazivali da ne odustaju pod pritiskom teško će promijeniti uvjerenja zbog promjene vlasničke strukture.
Zato se u svakoj raspravi o budućnosti Vijesti mora imati na umu jedna stvar: moguće je kupiti medijsku kuću, ali nije moguće kupiti profesionalni kredibilitet ljudi koji su je stvorili. On ostaje njihov, bez obzira na to ko se nalazi u vlasničkim knjigama. I upravo u tome leži razlika između vlasništva nad medijem i stvarnog uticaja na novinarstvo.
Autor je ekonomista
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
