Novi evropski odgovor za novo vrijeme

Na nedavnom skupu u Beranama Andrija Mandić učinio je ono što iskusni političari rade kada stvarnost pretekne njihove ideje: stari program preveo je na novi jezik. "Novi srpski odgovor za novo vrijeme" predstavio je kao politiku ravnopravnosti i odgovornosti, uz očuvanje srpskog identiteta i evropskog puta. Rječnik je bio uglađen, ton pomirljiv, a poruka prilagođena evropskom trenutku. Zato njegov istup i treba odmjeriti prema evropskim standardima.

Polazište je sasvim legitimno: tradicija, jezik, kultura i vjera nijesu prepreke evropskoj budućnosti. Crna Gora mora što prije postati članica Evropske unije. Integracija nije politički plijen nijedne partije ni vlasti.

Ali jeste presudno kakva će država ući u Uniju. Samo članstvo neće izgraditi institucije niti uspostaviti vladavinu prava; Brisel to neće učiniti umjesto Crne Gore. Od nas zavisi hoće li se integracija svesti na zatvaranje poglavlja uz održavanje partitokratskih nagodbi ili će postati temelj demokratske države zasnovane na evropskim pravilima i jednakosti svih pred zakonom.

Problem uopšte nije u zahtjevu za ravnopravnošću Srba, već u modelu države iz kojeg Mandić taj zahtjev izvodi. Ravnopravnost ne može počivati na istorijskom prvenstvu, posebnom pravu na državu niti na pretpostavci da narodi, crkve i političke elite smiju dijeliti institucije i moć. Evropska ravnopravnost nije etnička raspodjela državnog plijena, već poredak u kojem su institucije oslobođene kontrole partija, crkava i nacionalnih projekata.

Ključno pitanje zato nije mogu li se identitet i Evropa pomiriti, već kakva država štiti identitete i garantuje im prava. Evropska država štiti slobodu jezika, kulture, tradicije i vjere, ali identitete ne pretvara u nosioce političke moći. Ne traži odricanje od pripadnosti, ali ne dopušta da istorija postane osnov političkog prvenstva i sredstvo manipulacije, da institucije postanu sredstvo nacionalne dominacije niti da evropski put bude dodatak nacionalnom projektu.

Mandićev odgovor zato ostaje nepotpun: promijenjen je rječnik, ali ne i model države. Ravnopravnost se i dalje zamišlja kao raspodjela moći među nacionalnim, partijskim i crkvenim elitama, a ne kao jednakost građana pred nezavisnim institucijama. Prava na identitet, jezik, kulturu i vjeru ne daju etničkim elitama pravo da raspolažu državnom vlašću. Institucije su evropske kada svakom građaninu garantuju jednak pristup pravdi, poslu, obrazovanju, zdravstvu i upravi - bez identitetskog uslovljavanja i partijskih veza.

Zagovornici etničke raspodjele vlasti - odnosno plijena - odgovaraju da manjina bez čvrstih garancija u građanskom poretku može nestati. Taj prigovor je dijelom opravdan: gdje su institucije služile autoritarnoj većini na vlasti, nepovjerenje manjina nije hir, već odgovor na loše iskustvo.

Ali etničke kvote nijesu i ne mogu biti rješenje. One ugrađuju nepovjerenje u temelje sistema i državu pretvaraju u mehanizam podjele moći među nacionalnim elitama. Rješenje su institucije koje nijedna zajednica ne može prisvojiti niti koristiti protiv drugih. Građanski poredak nije asimilacija, već poredak u kojem identitet ne zavisi od milosti vlasti, a prava od promjene političke većine.

Jednako je pogrešno na srpsku nacionalnu mobilizaciju odgovarati crnogorskim ili suverenističkim "frontom". Samoproglašeni čuvari države često je ne vide kao zajedničko dobro, već kao plijen koji treba sačuvati za "naše" i uskratiti "njihovima". Takva politika ne brani Crnu Goru; ona samo mijenja zastavu pod kojom se država prisvaja i obim zloupotreba.

Crna Gora nije vlasništvo nijednog nacionalnog narativa, niti bilo koja zajednica može polagati monopol na nju. Oblikovali su je različiti identiteti, jezici, vjere i tradicije. Braniti Crnu Goru ne znači zatvoriti je u jednu verziju prošlosti, već sačuvati je kao zajednički politički i pravni prostor svih njenih građana.

Isto važi i za Mandićevu tezu o pomirenju. Mir nije prećutkivanje prošlosti niti politička amnestija u kojoj se istina i odgovornost žrtvuju zarad nove podjele vlasti. Bez utvrđene istine, pravde i individualne odgovornosti, pomirenje je samo prepakovana stara politika.

I sam pojam "pomirenja" pogrešno postavlja problem, jer pretpostavlja kolektivno zaraćene zajednice čiji bi predstavnici trebalo da sklope novu nagodbu. Podjele jesu stvarne, ali ih politika produbljuje i pretvara u osnov raspodjele moći. Ljudi koje partije razvrstavaju po naciji i vjeri rade u istim smjenama, čekaju pred istim šalterima i žive u istim zgradama. Politika ne samo da održava te podjele nego ih i svjesno produbljuje, jer iz njih izvlači glasove, funkcije, privilegije i političke apanaže.

Crnoj Gori nije potreban pakt nacionalnih poglavica, sklopljen nad glavama građana, već poredak ravnopravnih ljudi. Priznavanje različitosti počinje ustavnim načelom prema kojem niko ne može zahtijevati ravnopravnost za sebe, a istovremeno je osporavati drugome. To znači zaštititi sebe od tuđe samovolje, ali i drugoga od sopstvene moći - zakonom, nezavisnim institucijama i individualnom odgovornošću.

Pravo na jezik, kulturu i vjeru ne smije zavisiti od izbornih rezultata, partijskih nagodbi ni milosti vlasti. To su prava građana i obaveze države, a ne politička municija. Nijedna partija ne može prisvojiti jezik, nijedna elita kulturu, niti ijedna crkva državnu politiku identiteta.

Sekularna država nije protivnik vjere, već garant njene slobode. Ona štiti autonomiju vjerskih zajednica, ali im ne predaje javnu vlast: vjeru štiti od političke samovolje, a politiku od crkvene dominacije. Sve vjerske zajednice dužne su da djeluju u skladu sa Ustavom i zakonima Crne Gore. Kada neka od njih djeluje kao instrument malignog stranog uticaja ili hibridnog djelovanja usmjerenog protiv države, nadležni organi moraju postupati u skladu sa zakonom i mehanizmima zaštite ustavnog poretka.

Jedini održivi temelj evropske Crne Gore jeste vladavina prava. Reforma pravosuđa, tužilaštva, policije i uprave ne smije se svesti na prenos kontrole s jednog političkog bloka na drugi niti na podjelu institucija prema partijskim, nacionalnim ili vjerskim kvotama. Promjena vlasnika zarobljene države nije reforma; reforma počinje tek kada institucije prestanu da imaju političke vlasnike.

Takva država zahtijeva beskompromisnu borbu protiv kriminala, sistemske korupcije i centara moći koji utiču na izbore i rad državnih organa. Evropski put nije nagodba između nacionalizama, već odlučan raskid s njihovom zajedničkom praksom prisvajanja i zarobljavanja države, potčinjavanja institucija te pretvaranja nacionalnih identiteta u sredstva dominacije, korupcije i pljačke javnih resursa.

Crna Gora neće prevazići unutrašnje podjele, razviti se i učvrstiti sporazumima nacionalnih elita, već institucijama koje nikome ne pripadaju i pred kojima su svi jednaki. U takvoj državi nijedan identitet ne daje pravo na političko prvenstvo, kontrolu nad institucijama niti povlašćen pristup javnim resursima. Niko ne smije biti prinuđen da pregovara o sopstvenom identitetu, traži partijskog posrednika ili dokazuje nacionalnu podobnost da bi ostvario pravo na pravdu, rad, obrazovanje, bezbjednost i političko učešće. Dok god ta prava zavise od pripadnosti, veza ili političke zaštite, Crna Gora neće biti evropska država, već plijen kojim upravlja nova grupa vlasnika.

Pravi test evropske politike jednostavan je i neumoljiv: važe li evropska pravila i onda kada ograničavaju "naše" - našu partiju, našu crkvu, našu naciju i naše saveznike? Ako tada prestaju da važe, nije riječ o evropskoj politici, već o partikularnom interesu zaogrnutom evropskom retorikom.

Na tom testu Mandićev "novi srpski odgovor" za sada ne nudi ništa novo. Dok god identitet služi kao legitimacija za prisvajanje države, a Evropa kao pokriće za podjelu funkcija, koruptivnu raspodjelu resursa i potčinjavanje institucija, ostaje ista matrica vlasti: nacionalna mobilizacija prema spolja, klijentelizam prema unutra i evropska retorika kao politička ambalaža.

Potpuno je nevažno da li je odijelo marke Brioni, Zegna ili Loro Piana - evropski kroj ne mijenja politiku koja državu i dalje vidi kao plijen, institucije kao partijsku imovinu, a građane kao podanike nacionalnih i klijentelističkih elita.