Svjetska ekonomija mijenja pravac, ali odredište nije jasno

Decenijama su kompanije, investitori i vlade djelovali sa komotnom sigurnošću da se svjetska ekonomija oslanja na relativno stabilnu ravnotežu. Makroekonomski i finansijski šokovi smatrani su prije svega cikličnim poremećajima koji se mogu prevazići povratkom na putanju čiji je cilj predvidiv - rast BDP-a po stanovniku u sve globalizovanijem ekonomskom i finansijskom poretku. Ali ta se paradigma sada našla pod znakom pitanja usljed geopolitičkih sukoba, pretvaranja ekonomskih odnosa u oružje, naglog napretka novih tehnologija i drugih faktora.

Ekonomija i tržišta mogu preživjeti takvu oluju, ali samo ako nastoje da povećaju otpornost, sačuvaju alternativne mogućnosti i pokažu fleksibilnost. To se neće dogoditi samo od sebe, jer je danas mnogo neizvjesnosti u pogledu teorijskog i praktičnog ishoda mnogih epohalnih promjena koje su već započele - u produktivnosti, ekonomskom rastu, lancima snabdijevanja i kamatnim stopama. Uz to, ubrzano se mijenja i cjelokupna arhitektura svjetske trgovine i plaćanja, što dodatno otežava poslovanje i planiranje mnogim kompanijama.

Ako neko sve ovo smatra pretjerivanjem, neka razmisli o tome kako se naša nova stvarnost ove godine već tri puta pokazala. Kao prvo, geopolitičke tenzije podstiču pokušaje zloupotrebe i pretvaranja ključnih snabdjevačkih pravaca u oružje. Eru nekontrolisane globalizacije, započetu nakon Hladnog rata, zamijenila je borba za poluge političkog uticaja koje proističu iz međuzavisnosti. I državni i nedržavni akteri shvatili su potencijal asimetrične moći i presijecanjem fizičkih arterija svjetske trgovine počeli da ostvaruju svoje ciljeve. Od poremećaja pomorskog saobraćaja u Ormuskom moreuzu i Crvenom moru do žestoke borbe za snabdijevanje kritičnim mineralima - sama geografija sistematski se pretvara u oružje.

Ali te strategije nemaju jasno definisan krajnji cilj. Niko ne zna kuda će odvesti sadašnja geopolitička fragmentacija. Jedni se nadaju “kontrolisanoj, blažoj globalizaciji”, kako je to nazvao bivši britanski premijer Gordon Braun, drugi strahuju od nepovratnog raspada međunarodnog poretka, dok treći i dalje žale za vremenima nekontrolisane globalizacije i multilateralne vladavine prava. U međuvremenu, upravo sada moraju se preusmeravati pomorski trgovački putevi, dok premije za rizik u pomorskom transportu ostaju povišene. Pošto se na horizontu ne nazire veliki diplomatski dogovor, transnacionalne kompanije biće prinuđene da sve češće odustaju od efikasnih proizvodnih lanaca zasnovanih na principu “tačno na vreme” i prelaze na skupo dupliranje kapaciteta i zaliha “za svaki slučaj”.

Drugo, instrumenti ekonomske politike koji su nekada podržavali funkcionisanje zajedničke infrastrukture jedinstvene globalne ekonomije sada se pretvaraju u oružje. Potpuno nepredvidivo uvođenje carina, sankcija, kontrole investicija i embarga na izvoz iz temelja mijenja računicu pri globalnom plasiranju kapitala i izvrće naglavačke međunarodni finansijski poredak kakav smo poznavali. Kako pitanja nacionalne bezbjednosti sve češće potiskuju ekonomsku i komercijalnu efikasnost, nestale su međusobno dogovorene granice državne ekonomske politike. Ni ovdje krajnji cilj nije jasan, jer su se nekada stabilni sistemski parametri pretvorili u promjenljive veličine izložene velikim oscilacijama.

Treće, od tržišta se očekuje da finansiraju ogromna kapitalna ulaganja u trci za razvoj i primjenu tehnologija koje povećavaju produktivnost. Tehnološki giganti i kompanije iz drugih sektora zajedno su se obavezali da će uložiti stotine milijardi dolara u centre za obradu podataka, računarske kapacitete i primenu vještačke inteligencije. Ali i ovdje odredište - odnosno trenutak kada će sva ta ulaganja bez presedana doneti značajan i novčano mjerljiv rast produktivnosti - ostaje nepoznato.

U nastojanju da izbjegnu kaznu koja bi ih, kako se strahuje, mogla zadesiti ako zaostanu za konkurencijom, upravni odbori mnogih kompanija primorani su da odobravaju istorijski rekordna ulaganja, bez jasnog plana kako da se od uloženog kapitala ostvari odgovarajući prinos. A pošto sva ta kapitalna ulaganja nekako moraju biti finansirana, posljedice po tržišta dužničkih instrumenata nisu nimalo ohrabrujuće. Trošak kapitala već raste zbog konkurencije privatnog i državnog sektora u potrazi za izvorima finansiranja.

Istina, uprkos neizvjesnosti u pogledu osnovnih strukturnih faktora, svjetska ekonomija i tržišta obveznica zasad uspijevaju da ne aktiviraju moćnu minu na koju bi mogli da naiđu. Ali to je dobrim dijelom zato što sistem štiti nekoliko snažnih faktora. Prvi je dinamizam američke ekonomije, koja ima centralnu ulogu u globalnom rastu i inovacijama i nadoknađuje strukturnu tromost Kine i Evrope.

Drugi faktor je dostupnost endogene tržišne likvidnosti. Uprkos pooštravanju monetarne politike nakon 2021. godine, finansijski sistem sam stvara likvidnost. Značajna novčana sredstva kojima raspolažu kompanije i novi finansijski instrumenti obezbjeđuju kreditne tokove i jačaju ulogu fizičkih zaliha robe. To se posebno odnosi na energetska tržišta, gdje strateške rezerve i fleksibilna tržišta naftnih derivata redovno ublažavaju šokove na strani ponude izazvane geopolitičkim faktorima.

Treba, međutim, jasno razlikovati stvarne, strukturne faktore otpornosti od njenih privremenih oblika, koji počivaju na konačnim fizičkim i finansijskim rezervama. Nafta je danas na nivoima zaliha kakve decenijama nismo vidjeli, dok vjerovatno ne treba računati ni na obilje endogene tržišne likvidnosti. O tome svjedoči nedavna “rasprodaja u panici” prezaduženog hedž-fonda Situational Awareness, kao i raščišćavanje dugova u nizu južnokorejskih berzanskih fondova. Prije ili kasnije, rasipnička fiskalna politika i nezaustavljivi kapitalni izdaci kompanija udariće u granice rasta dužničkog tereta, prekomernog oslanjanja na kreditno finansiranje i viših kamatnih stopa.

Budući da nema jasno definisanih ciljnih tačaka, nade u povratak predvidivom svijetu prošlosti morale bi ustupiti mjesto realizmu turbulentne geopolitičke i geoekonomske tranzicije. Kompanije, vlade i investitori više ne mogu sebi finansijski da priušte da strateške odluke zasnivaju na jednoj jedinoj projekciji - “baznom scenariju”. U bliskoj budućnosti naglasak mora biti na neprekidnom jačanju otpornosti i fleksibilnosti, kao i na širenju dostupnih alternativa. Upravo su takva strateška sredstva neophodna za opstanak na neravnom i opasnom putu koji može skrenuti u bilo kom od mnoštva pravaca. Kako se rezerve koje su dosad spasavale svjetsku ekonomiju budu iscrpljivale, svima će biti potrebna ozbiljnija zaštita.

Sistem se danas djelimično oslanja na ono što će uskoro ispariti kao dim: pozajmljenu likvidnost, iscrpljive fizičke zalihe i potrošnju finansiranu budžetskim deficitom. Kako se ta činjenica bude sve jasnije sagledavala tokom narednih mjeseci i godina, ekonomska i finansijska volatilnost će rasti, a ekonomski pokazatelji početi da se kreću u sve širem rasponu, jer će se produbljivati jaz između pobjednika i gubitnika - među privrednim granama, zemljama i finansijskom imovinom, ali i unutar njih.

Moramo prihvatiti da je odsustvo opšteprihvaćenih orijentira još jedna “nova normalnost”. Ma koliko ova strukturna stvarnost djelovala destabilizujuće i dezorijentišuće, oni koji je prihvate shvatiće da se upravo u takvim okolnostima stvaraju dugoročne prednosti i stiče bogatstvo. Oni, pak, koji ne budu uspjeli da pokažu otpornost, fleksibilnost i intelektualnu otvorenost rizikuju da zapadnu u paralizu i izgube ekonomsko blagostanje - i danas i u godinama koje dolaze.

Autor je profesor u Vorton školi Univerziteta Pensilvanije, gdje je i viši globalni saradnik Instituta Loder; glavni je ekonomski savjetnik kompanije Allianz i predsjedavajući Gramercy Funds; nekadašnji je predsjednik Queens’ College Univerziteta u Kembridžu

Copyright: Project Syndicate, 2026.