Američki film iz 1997. godine “Predsjedničke laži” (Wag the Dog) ušao je u filmsku legendu i popularnu kulturu kao možda najplastičnija, a istodobno i najduhovitija ilustracija načina na koji politika proizvodi stvarnost. Uz gotovo bezbroj groteskno zabavnih epizoda, film pokazuje kako političari, uz pomoć čitavog orkestra spin-majstora, s nepodnošljivom lakoćom mogu inscenirati privid sukoba, pa čak i rata, kako bi pažnju javnosti preusmjerili s vlastitih skandala, promašaja i neuspjeha na neku posve drugu temu. Nećemo ratovati, ali ćemo stvoriti privid rata, objašnjavao je u jednoj sceni Robert de Niro osnovnu taktiku usmjeravanja javnog mnijenja, a kako bi ratna scenografija bila uspješna, potrebni su nam “tema, pjesma i nešto vizualno...” Nije, dakle, dovoljno samo izmisliti rat već je potrebno proizvesti njegove slike, junake, žrtve i emocionalne simbole, te evocirati strahove i stereotipe. A upravo takav sadržaj ratne tematike, militantnih agendi i retorike, te jeftinih vizuala organiziranog nasilja dominira europskom javnom sferom već godinama. Ratne agende oblikuju one političke, omogućuju basnoslovno ulaganje u njegovo veličanstvo oružje, pojačavaju militarizaciju europskih društava, a istovremeno nisu u stanju prepoznati probleme u vlastitom dvorištu, poput kolektivne anksioznosti, institucionalnog zamora, te svih opasnosti koje prijete iz zagovaranja jedne nove kulture zidova, kako talijanski psihoanalitičar Massimo Recalcati opisuje naše sadašnje vrijeme.
Čini se kako trenutni odnos Njemačke i Rusije, dvije snažne države koje su kroz čitavu suvremenu povijest imale turbulentne odnose, predstavlja ovu novu kulturu zidova i konflikta. Još od ujedinjenja Njemačke 1871. pa do oba svjetska rata, zatim u doba hladnog rata, odnosi dviju država imali su bezbroj oscilatornih faza, a trenutno se nalaze u fazi slobodnog pada. Recentni događaji dinamizirali su postojeće napetosti, a scenariji kao da su posuđeni iz špijunskih filmova s ne baš pretjerano elaboriranim scenarijem. Dronovi s eksplozivom pronađeni su na aerodromu Leipzig/Halle te je njemačka strana, možda više po automatizmu, koji je dijelom i razumljiv, nego uslijed istražnih radnji, krivicu imputirala ruskoj strani. Optužbe su bile da se radi o hibridnom ratnom djelovanju, udaru na kritičnu infrastrukturu, no osim očekivanih indicija i imputacija, javnost je ostala uskraćena za konkretne i opipljive dokaze. Konflikt se vrlo brzo prenio na polje diplomacije i kulture: Njemačka je zatvorila ruski konzulat u Bonnu te Ruski kulturni centar, optužujući ih za, između ostalog, i špijunažu, a Rusija je povukla protumjere, pa je Goethe institut, radi reciprociteta, defenestriran. Još od početka rata u Ukrajini bilo je jasno da će se sukob preliti u sferu kulture, ali i svakodnevnog života. Dostojevski je kao autor marginaliziran u europskoj akademskoj panorami, a sada se politička sudbina pokazala nenaklonom i Goetheu, koji je na raznim mjestima glorificirao carsku Rusiju i koji je izvršio ogroman književni utjecaj na čitavu plejadu ruskih autora, romantičara, od Puškina, Ljermontova pa i Jesenjina. Koliko god sve ovo ličilo na politički teatar apsurda, što suštinski i jest, ipak su ovakve besmislene recipročne mjere posve razumljive unutar jednog konteksta koji nema klasične osobine rata, no liči na hibridno i informacijsko ratovanje koje cilja na stvaranje percepcije stvarnosti i oblikovanje javnog mnijenja, te rast političkog rejtinga.
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov će na svoj prepoznatljiv način, evocirajući vrijeme prije Drugog svjetskog rata, reći da su diplomatski i kulturni sukobi, kakav je aktualni, put u onaj pravi rat. No, iz izgovorenog se čini da ni on sam ne vjeruje u taj scenarij, već da je to popularna diplomatska taktika opravdavanja mjera reciprociteta. Njemački kancelar Merz, čiji je javni rejting relativno nizak - podaci različitih agencija i think-tankova koji mjere javno mnijenje i popularnost pokazuju da mu je javna podrška izrazito niska, u najboljem slučaju 20% Nijemaca njegovo upravljanje smatra pozitivnim, što ga svrstava na dno europskih lidera - dodatno je uzdrman rastom podrške ekstremnijem AfD-u na lokalnim izborima, pa, politički gledano, i njemu odgovara konstruiranje sukoba s arhineprijateljem Rusijom, posebice što ne uspijeva obuzdati rast stranke mnogo radikalnijih pogleda, kakva je Alternativa za Njemačku. Prema nedavnom istraživanju agencije YouGov, većina Nijemaca smatra, njih 54%, da Merz neće odraditi svoj četverogodišnji mandat, koji traje do 2029. godine, predskazujući mu time neslavni politički kraj.
U aktualnom odnosu Berlina i Moskve događa se nešto dublje od običnog diplomatskog i kulturnog sukoba budući da se gradi nova politička imaginacija kako Europe tako i Rusije. Kada Rusiju neprestano počinjemo promatrati isključivo kao prijetnju, a Rusija Europu isključivo kao neprijateljski Zapad, granica između stvarne opasnosti i njezine političke reprezentacije postaje sve tanja. Socijalna i politička konstrukcija počinje tada djelovati kao činjenica i generira političku agendu koja uspješno hrani gotovo sve suprotstavljene aktere.
Suprotnost kulturi zidova nije naivna kultura povjerenja, nego kultura odnosa koja ne negira konfliktne dinamike, ali ih realistično sintetizira u nekoj formi prihvatljivoj za obje strane. Iako se u aktualnom slučaju Njemačke i Rusije čini da će proći dosta vremena prije nego što se Dostojevski vrati u Berlin, a Goethe u Moskvu, (geo)politički pragmatizam bezbroj je puta pokazao da, isto kao što se sukob može konstruirati, moguće je konstruirati i mostove. Pitanje je samo trenutka, zgodnog trenutka.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
