Ustavni sud Crne Gore je nedavno odlučio da država ima pravo da zabrani upis u vrtiće nevakcinisanoj djeci. Zalagao sam se javno za takvu presudu: nauka nedvosmisleno pokazuje opasnost od infektivnih bolesti i efikasnost vakcina u njihovom zaustavljanju. Jasan je i mandat države da štiti živote i zdravlje ljudi: nijedno dijete ne bi trebalo da odlaskom u vrtić rizikuje opasnu infekciju koja se lako i bezbjedno može spriječiti. Na ovom stanovištu su mnoge evropske zemlje, kao i Evropski sud za ljudska prava.
Nažalost, u Crnoj Gori je stepen vakcinacije protiv mnogih bolesti - od morbila do gripa - alarmantno nizak, što izuzetno opterećuje društvo i zdravstveni sistem, a dovodi i do neplaniranog štampanja čitulja. (Grip, recimo, svake godine puni bolnice i odnese par desetina života, pogađajući tom silinom gotovo isključivo nevakcinisane.) Crna Gora je pritom samo ekstremni primjer globalnog otpora ovoj preventivnoj mjeri, koji je posljedica gubljenja povjerenja u državne institucije i lakoće kojom se dezinformacije šire društvenim mrežama. Uprkos ogromnoj ulozi koju su vakcine odigrale u produžavanju ljudskog vijeka i podizanju kvaliteta života, Svjetska zdravstvena organizacija je još 2019. navela otpor prema njima kao jednu od ključnih prepreka javnom zdravlju. Šta rizikujemo ako ta prepreka postane nepremostiva, ako imunološke brane koje smo podigli oko naših zajednica krenu da popuštaju?
Prije nepuna dva mjeseca, u Palermu, četvorogodišnja Anna Rosa Bartolotta je podlegla difteriji. Ta bolest se prenosi kašljanjem, kijanjem i kontaktom sa kontaminiranim površinama. Otprilike svaka treća osoba inficirana izazivačem difterije će izgubiti život, i to uglavnom oni najmlađi. Efikasna vakcina postoji i uključena je u obavezni program. Anna Rosa nije bila vakcinisana.
Velikih boginja nema od 1980. Tokom 100 godina prije nego što će vakcina ući u široku upotrebu, ova bolest je odnijela između 200 i 500 miliona života, dok je još veći broj ostao sa dubokim ožiljcima po licu, rukama i nogama. Mnogi su takođe ostali slijepi.
Poliovirus se veoma lako širi. Najveći broj inficiranih prolazi sa blažim simptomima, ali kod jednog na sto slučajeva virus će pronaći put do nervnog sistema, gdje će izazvati posljedice u rasponu od glavobolje do teške paralize, koja može da zahvati i disajne mišiće. Zahvaljujući vakcini, dostupnoj od 1955, poliovirus je iskorijenjen u gotovo čitavom svijetu a “gvozdena pluća”, željezna vakuumirana komora u kojoj su pacijenti sa paralizom pluća znali da provedu godine, danas se može vidjeti samo u muzejima medicine.
Morbile, zauške i rubeola su virusne bolesti koje su se, prije dostupnosti vakcina (koje se kombinuju u jednu, pod skraćenicom MMR), nazivale “dječjim”. Najveći broj oboljelih prolazi sa blagim simptomima, ali smrtnost male djece zaražene virusom morbila ide i do 30 na hiljadu. Među nevakcinisanima, jedna inficirana osoba će zaraziti između 6 i 27 drugih. Potrebno je da oko 95% stanovništva posjeduje imunitet na morbile da bi se onemogućilo njihovo širenje. Zbog ovakve prirode virusa, pad stope vakcinacije uzrokuje brz rast broja zaraženih, što se upravo dešava u američkoj državi Pensilvaniji. Od oko hiljadu dosad identifikovanih pacijenata, gotovo svi su nevakcinisani; preminulo ih je petoro. U samo trideset godina, od 1990. do 2019, MMR vakcina je spriječila preko 70 miliona smrtnih ishoda u zemljama niskih i srednjih primanja - dakle, onima poput Crne Gore, koje nemaju visoko efikasne zdravstvene sisteme.
Imunizacija ne služi samo za sprečavanje zaraznih bolesti. Svaki osmi slučaj raka na svijetu je izazvan nekom infekcijom. Recimo, odavno se zna da ljudski papilomavirus (HPV), koji se prenosi polnim kontaktom, izaziva rak grlića materice, kaogod i rak penisa, anusa i grla. Vakcina protiv ove grupe virusa postoji. U Australiji je njena široka upotreba, zajedno sa drugim preventivnim mjerama, praktično eliminisala nove slučajeve raka grlića materice kod žena u ranim dvadesetim, dakle onih koje su se zaštitile od infekcije prije nego što su stupile u seksualne odnose.
Nije zgoreg ponoviti i da su ozbiljna neželjena dejstva vakcina veoma rijetka, a svakako mnogostruko rjeđa od ozbiljnih posljedica infekcija koje sprečavaju. Na primjer, jedna na svakih par hiljada osoba koje su se zarazile virusima morbila, zauški ili rubeole će dobiti upalu mozga (encefalitis) ili moždanih ovojnica (meningitis), što može ostaviti trajne posljedice po zdravlje: intelektualna oštećenja, sljepilo, gluvoću, epilepsiju - čak i smrt. S druge strane, encefalitis i meningitis se nakon MMR vakcine javljaju otprilike kod jednog na milion slučajeva, toliko rijetko da statistička povezanost sa vakcinama praktično ne postoji. Slična je situacija sa ostalim neželjenim dejstvima. Sa ovim je povezano i pitanje poštene raspodjele: od vakcina svi imamo ogromnu korist; pravično je da se i rizik ravnomjerno rasporedi. Takođe, treba ponoviti da vakcinacijom ne štitimo samo sebe i svoje, već i one najranjivije među nama, koji tu zaštitu ne mogu da prime: zato što, recimo, imaju oslabljen imunitet ili organizam u cjelini, ili zato što ih, iz bilo kog razloga - a najčešći je ekonomski - zdravstveni sistem “ne vidi”.
Sve ovo, nažalost, ne sprečava protivnike vakcinacije da se služe lošom matematikom, nedovoljnim poznavanjem materije i čistim izmišljotinama, kao što je navodna, odavno i temeljno opovrgnuta veza MMR vakcine sa autizmom. Dezinformacije su ne manje stvarne od virusa i bakterija i treba ih slično tretirati: prihvatiti da su široko rasprostranjene i smisliti najbolji način da se zaštitimo. Budući da preventivne mjere spadaju u domen javnog zdravlja, ključna uloga države je nezamjenljiva. Nažalost, država Crna Gora je, oličena u Ministartsvu zdravlja, bila upadljivo odsutna tokom nedavnih protesta roditelja koji se protive vakcinaciji: kao da problem postoji od juče; kao da je mali; kao da će se riješiti sam od sebe. Roditelji koji su držali slogane ispred Skupštine i uzvikivali netačnosti bili su tamo zato što, poput svih nas, žele najbolje svojoj djeci. Njihova uvjerenja o vakcinama jesu neosnovana, pogrešna i opasna, ali njihov strah je stvaran. Okrenuvši im leđa i ostavivši ih, koliko znam, bez ijednog informativnog punkta, bez ijedne javne tribine, bez ijednog spota na televiziji ili kampanje na društvenim mrežama, Ministarstvo zdravlja je poslalo poruku koju nikako nije smjelo da pošalje: da ih nije briga.
Ako država ne radi svoj posao, ako redovno ne obučava zdravstvene radnike i ne informiše javnost o svemu važnom, ako svi pojedinačno ne naučimo da prepoznajemo onlajn šibicare i teoretičare zavjere, zdravstvena politika će postati žrtvom neosnovanog straha i nadrimudraca sa društvenih mreža, što će stopu vakcinacije smanjiti još više i dovesti do toga da sasvim sprečive lične, porodične i društvene tragedije sve više postaju realnost.
Život je previše dragocjen da dopustimo da se to dogodi.
Autor je doktor neurobiologije i pisac. Bavi se evaluacijom i pisanjem naučnih radova iz medicine
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
