Sivilo ružičastog oktobra...

Još jednom Mjesec borbe protiv raka dojke i još jedan oktobar u kojem je sve ružičasto...

I vrpce i baloni i televizijski i portalski ekrani...

I humanitarni trgovački marketing: kupite baš ovaj proizvod da biste pomogli oboljelima, tako je napisano ružičastim slovima. A narednog mjeseca ni crnim neće pisati koliko je novca stvarno otišlo onima kojima je ta pomoć potrebna...

Ružičasta će biti i priča o prednostima preventivnih pregleda, o napretku medicine i farmacije...

Ali kad država svojim državljankama - oboljelim ne samo od karcinoma dojke nego i od posljedica njegovog liječenja - oduzme pravo čak i na onih stotinak eura mizerije za tuđu njegu i pomoć onda se to ne može izraziti bojama nego samo riječima...

Ignorisanje ili prezir ili kako god to nazvali, poenta je ista...

Nemate dovoljno vitamina D, B12, magnezijuma ili kalcijuma? Samo opušteno, pa to je samo stotinak eura mjesečno a mi smo već povećali penzije...

U ružičastom oktobru dobićete još dva koma osam posto...

* * *

U ružičasto će ili već jesu - u cjelini ili u pojedinostima - biti obojeni i svi državni dužnosnici koji pričaju i oni koji ih u studio pozivaju na priču o tome kako o raku dojke treba govoriti otvorenije...

I kako oboljele žene treba da budu vidljive, iako ih godinama unazad nevladine organizacije vide drastično bolje od dezorganizovane Vlade...

Uprkos tome i ovog oktobra će, kao prošlog i onog tamo, u državi sve biti u pink boji. Ili boji Pinka, prikladnije je zbog političke obojenosti vlasti...

Sve će biti ružičasto, osim stvarnosti državljanki koje s tim rakom stvarno žive...

I stvarnosti ljekara i - naročito - sestara i tehničara, koji tim ženama pomažu da prežive...

I da se ja pitam, a trebalo bi jer tu stvarnost sa njima dijelim već 992 - i slovima: devetsto devedeset dva - dana, i vrpce i baloni i ekrani i humanitarni artikli bili bi sivi...

I to tamnosivi, da boju približim istini a da pritom ne mračim onom još tamnijom...

* * *

Da li sam za tih hiljadu dana vidjela išta svijetlo?...

Jesam, samo mi oni koji su imali sreću da se ni na koji način ne upoznaju sa rakom dojke neće vjerovati...

Zato što jeste nevjerovatno da mi je u opštem mraku zdravstvenog sistema najsvjetlija tačka - Onkološka klinika...

Jeste začudno, ali namjerno ne stavljam znak čuđenja...

Nego tri tačke jer one znače da nije kraj čak ni kad na konzilijumu izgovore tu strašnu dijagnozu...

Ni kad se hemioterapija predugo čeka samo zbog toga što je i zdravstveni sistem predugo propadao...

Ni kad izvan te klinike - u kojoj sestre rade kao da su u Luganu ali ih plaćaju kao da su u Liberiji - nijedan pregled o državnom trošku nije moguće obaviti na vrijeme. I bez stresa, čiji je uzrok takođe državne, tj. sistemske prirode...

Sa tog razloga imala bih sad masu pitanja, ali ne samo za ministra zdravlja i veselja nego i za još veselije tvorce ovakvog zdravstvenog sistema iz Vlade i Skupštine...

Imala bih i vremena i prostora i volje da ih obrazložim, ali nema svrhe jer se njihova podrška ženama koje se bore s rakom dojke završava kačenjem ružičaste vrpce i eventualno istobojnim balonom...

Tim povodom imam samo jednu skromnu želju - da se na kraju Mjeseca borbe protiv raka dojke ispred Vlade nađe 35 sivih balona, a ispred Skupštine 81 istobojni ili tamnosivi...

Nijesam kapac da tu želju lično ostvarim, ne znam kome da je adresiram ali - neka je ođe...

* * *

U ružičasto su ovog oktobra obojene i sve bajke o našim evro(sr)pskim integracijama...

Kad su počele svečanim uručivanjem Upitnika 2009. godine, za čije sam redigovanje sticajem neobičnih okolnosti bila zadužena, na kratko pitanje TV-kolege iz susjedne države o mojim očekivanjima po tom pitanju odgovorila sam jednako kratko:

- Voljela bih da bar posljednje godine proživim u domovini s televizora, ali znam da to neću dočekati!

I nije greda, prestara je moja krštenica za takva nadanja...

Ipak ne toliko da ne mogu da vidim kako će brzo ostarjeti nade onih koji još vjeruju u ružičastu budućnost odmah nakon ulaska u Evropsku uniju...

- Evropska komisija vjeruje u Crnu Goru kao 28. članicu do 2028. godine. Mi ćemo vas podržati. Možete da računate na nas, zato sam dolazila u Crnu Goru tri puta ove godine - (p)održala je nedavno te nade i predsjednica EK Ursula fon der Lajen...

Hvala, nije trebalo, ljubazno bi joj odgovorili ribari, pčelari, zemljoradnici, stočari i svi ostali koji su već izgubili nadu da će od riba, meda, dinja, sira i svih ostalih rezultata njihovog truda imati bolju zaradu...

Nijesu mogli to da urade krajem prošle sedmice u zatvorenim institucionalnim prostori(ja)ma...

Ali moći će - ako se kalendarske nade evropskih gostiju i njihovih domaćina zaista ostvare - već početkom 2029. godine, ukoliko Ulica kao jedina slobodna institucija i tada bude otvorena...

I neće biti sami, ali obećah već da ovog ružičastog oktobra neću da mračim...

* * *

Svojski sam se potrudila da održim riječ, ali mrak mi je na oči pao dok sam čitala izvještaje sa proslave Dana policije...

- Crna Gora je decenijama zaostajala za najrazvijenijim evropskim zemljama jer je često zakon bio slabiji od partikularnih interesa, a institucije mnogo tiše od onih koje bi trebalo da nadziru. To je upravo ono što smo odlučili da promijenimo - tako je rekao premijer Milojko Spajić...

Zašto nijesu promijenili, e to nije objasnio da ne kvari slavlje...

Ne bih ni ja da mi se po pitanju gorepomenutog nadziranja nijesu u sjećanje vratile neke ranije dileme...

Nadzire li iko iz policije đe je i što čini Miloš Medenica...

Na osnovu kakvog nadzora Ljuba Milovića uporno traže tamo đe sigurno nije...

Je li direktor uprave policije ikad pogledao one fejsbuk-nadzore od prošlog oktobra, kad su stanovnici Zabjela masovno pozivani na još masovnije ubijanje gostujućih Turaka...

Koliko je policajaca suspendovano zbog toga što je u njihovom prisustvu, u produženom trajanju, organizovano činjeno krivično djelo podstrekavanja na ubistvo iz nacionalistiških pobuda...

I da, zaboravih glavno pitanje za političko krilo demokratskih službi bezbjednosti, još iz predizborne kampanje...

Nađoše li za ove tri godine kod Mila i Aleksandra Đukanovića išta sumnjivo osim onih starih satova i još starijih antikvarnih pušaka...